Detalji predmeta

• Stanje Kolekcionarski primerak
• Kulturno dobro Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine

ca 18cm duži sa 15cm visine na 6.5cm stajne širine vrhunske ručne izrade od resin 600g težine , sa ca 0.5cm krnjena-loma falinke dela levog vrha uveta , što ću probati osposobiti - reparirati ovih dana , jer je vredna divljenja

Creech, Loran
Primjer vojne diorame koju je kreirao Loran Pigments, akvarel Lorana Creecha
Konj bez imena, kolekcionarska figura
Pretvaranje snova u stvarnost

Da li je to legenda ili istina, ne može reći. Ali suština priče koju je Loran Creech čuo davno - da je jedini preživjeli iz Custerove bitke kod Little Big Horna bio konj 7. konjičke pukovnije kojem je bilo dozvoljeno da luta ravnicama kao nezavisan, slobodan duh - inspirisala je "Konja bez imena".

Kako priča iza Loranovog oslikanog ponija kaže: "Priča se o Appaloosi bez jahača, raskošno oslikanom simbolima koji prikazuju hrabrost ratnika tokom bitke, koji luta prerijom kao da traži svog gospodara. Prema ovoj priči, konj nikada nije dozvolio nikome drugom da ga jaše, iako su mnogi pokušavali. Munja na njegovom licu, sunce na njegovom ramenu, krug oko njegovog oka, otisak ruke na njegovom boku, perje u njegovoj grivi i repu označavali su ga kao konja sa moćnim lijekom. I tako mu je bilo dozvoljeno da luta ravnicama..."

Njegov poni također evocira mnoge teme koje se provlače kroz Loranov život: i on se stalno kretao po pejzažu američkog Zapada; ima trajno zanimanje za historiju i ratovanje; i na neki način njegova umjetnost je zapis o tome gdje je bio.

Životno putovanje Lorana Creecha započelo je u Missouriju, ubrzo nakon Drugog svjetskog rata. Njegov otac bio je odlikovani veteran koji se borio u Južnom Pacifiku i koji je ostao u vojsci tokom Korejskog sukoba. Loran, koji je dobio ime po jednom od očevih "drugova iz rovova", odrastao je kao "vojničko derište", seleći se na lokacije širom Srednjeg zapada i jugozapada.

Sve to selidbe nije bilo lako. Nekih godina je išao u dvije ili tri škole odjednom. Čim bi stekao prijatelje, morao bi ih napustiti. I uvijek je pokušavao nadoknaditi školovanje. Nije bilo lako ni odrastati s imenom koje niko nije mogao pravilno izgovoriti i prezimenom koje je izazivalo zadirkivanje. Creech možda jeste staro škotsko prezime, ali je i stvoreno za ruganje. Gdje god je išao, zvali su ga "Screech" ili "Creech-ure".

Njegovo odrastanje je bilo odlučno radničko. Nakon što se njegov otac odjavio iz vojske, počeo je raditi na velikim građevinskim projektima, poput izgradnje brana i nebodera, što je značilo da je išao tamo gdje je bio posao i poveo svoju porodicu sa sobom. Bilo je pet dječaka i jedan dječak. To je značilo da je na svakom djetetu bilo da samostalno njeguje ono što je jedinstveno kod sebe. Kada nije išao u školu ili obavljao kućne poslove, Loran je crtao - u svesci, "po svemu na čemu sam mogao napraviti oznaku. Čak sam bio poznat po tome što sam crtao i po smeđem kartonu."

Vjerovatno zbog priča koje bi mu otac pričao o njegovim ratnim avanturama, Loran je gravitirao prema vojnoj historiji kao temi. Crtao bi ekstravagantne bitke iz Građanskog rata koje su bile tačne u svakom detalju osim u jednom. "Svaki put sam uspio da Konfederacija pobijedi."

Loranov umjetnički talenat nije prošao nezapaženo. Majka i nastavnici likovnog su ga toliko ohrabrivali da je, kada je završio srednju školu, odlučio da će raditi za Hallmark Cards. Naravno, niko u Hallmarku nije znao za njegove ambicije sve dok nije umarširao u njihove korporativne kancelarije u Kansas Cityju s portfoliom pod rukom i objavio da je stigao da im pomogne u kreiranju divnih čestitki.

Danas se može smijati svojoj naivnosti, iako se ispostavilo da je dobio posao u Hallmarku - u prostoriji za otpremu i prijem. Gdje je radio privremeno, sve dok nije shvatio koliko su mu snovi bili nerealni.

Godine koje su uslijedile pamte se po terminu "stvarnost". Nikada nije išao na fakultet. Oženio se relativno mlad i osnovao porodicu. Da bi zaradio za život, zaposlio se u autokućama, gdje je radio sve, od prodaje do rada u radionici. Razveo se.

Što se tiče njegove umjetnosti, ona je bila potisnuta u drugi plan, ali to nije značilo da nije radio ništa zanimljivo. Kao hobi, počeo je stvarati minijaturne historijske diorame vojnika koji su se bavili svakodnevnim aktivnostima na ratištu. To je bio nastavak njegovog mladenačkog interesa za sastavljanje modela aviona, i kako je ubrzo saznao, gotovo da je postojao kult sljedbenika za ovu vrstu stvari. Zaista, priče o njegovim dioramama objavljivane su u časopisima, a on je stekao nacionalnu reputaciju.

Oko 1990. godine njegove okolnosti su se radikalno promijenile i umjetnost je postala središnji dio njegovog života. Ponovo se oženio i jednog jutra, uz kafu, njegova nova supruga Suzanne, osjetivši njegovo nezadovoljstvo automobilskim biznisom, upitala ga je: „Da novac nije problem, da možeš raditi šta god želiš do kraja života, šta bi radio?“ Razmislio je o tome minutu i odgovorio: „Bavi se mojom umjetnošću.“ „Onda to uradi“, rekla je Suzanne. „Podržavat ću te.“

...Uz tu podršku, Loran se fokusirao na svoju umjetnost. Njegov primarni medij je prozirni akvarel, a povremeno radi perom i tintom. Dugogodišnji obožavatelj Andrewa Wyetha i Normana Rockwella, otkrio je da ga privlače teme koje se često opisuju kao "Americana", često s osjećajem ironije. Mnoge njegove slike prikazuju propadajuće elemente čovječanstva koje je priroda povratila, poput one koju je naslikao na groblju starih benzinskih pumpi koje je pronašao na zaraslom polju u Ozarku, pored starog puta Route 66. Iako voli "šetati po prirodi s blokom za skiciranje i kamerom, okrećući kamenje", ponekad ne traži dalje od svog studija za inspiraciju, kao što je slučaj sa slikom dna kutije starih bojica.

U početku je to bio izazov, dovoljno dobro zarađivati ​​od svoje umjetnosti da se vrati ideji da je njihova porodica s dva prihoda. Ali Loranov talenat je počeo da mu donosi priznanje. Dobio je brojne nagrade "Best of Shows" na raznim umjetničkim festivalima. Njegov rad je prihvaćen na prestižnu izložbu "Watercolor USA". Galerije su ga počele kontaktirati u vezi s predstavljanjem. Bio je dobrodošao u The Best of Missouri Hands.

Dok su sve ove stvari unapređivale njegovu karijeru, marketinška vještina njegove supruge je preokrenula stvari za njega. Shvativši da je dio uspješnog umjetničkog uspjeha i razvijanje ličnih odnosa s kolekcionarima, počela je redovno organizovati seriju "umjetničkih zabava" u njihovom domu za prijatelje i ljubitelje umjetnosti, predstavljajući nova Loranova djela, uz domaća predjela. Toliko ljudi je dolazilo na ove događaje da su počeli objavljivati ​​bilten, obavještavajući ljude o novostima.

Najnovije izdanje biltena najavljuje izlazak Loranove figurice "Konj bez imena", činjenicu da je službeno potpisano izdanje rasprodano u roku od sedmice i dobru vijest da je na još jedan način Loranov Creechov san da postane uspješan umjetnik postao stvarnost.