Nova cena za slanje predmeta putem "City Express na Limundu" opcije iznosi 286 din. za predmete težine do 20kg i uključuje obaveštenje o pošiljci putem Viber poruke. Iskoristite povoljne cene dostave, pogledajte sve predmete na kojima prodavci nude ovaj način slanja.
Preko 15 miliona uspešnih kupovina
Presvlačenje No 5102000
hronika tranzicione Srbije
Liljana Đurđić (autor)
Izdavač: IP A-Z book
Pisac ove knjige kolumni (štampanih a i neštampanih u listu "Danas") zapažena je u javnosti kao pesnik, pripovedač, esejista i prevodilac. Tako reći, ogledala se u nizu književnih žanrova i u svima se izdvajala po svojim osobenim darovima - izuzetnom originalnošću u pesništvu, kritičnošću u esejima i, naročito, u kolumnama. Ovo je knjiga žestokih, oporih hronika o životu koji smo živeli i živimo i danas.Kolumna je brza obrada stvarnosti, njeno blic razotkrivanje; pokušaj da se drugima pokažeprstom tamo gdeje obično šlepa mrlja...Kolumna je ta koja može jednom rečju da skinecrvljivu jabuku samozadovoljstva s glave kakvog lokalnog političara ili tzv.
javne ličnosti, ali možeda pogodi i u samo srce stvari (The Heart of the Matter)... Ona "vari" ogromne periode istorije,skladišta stvari,, mrtvih ideologija i daje vam ih u obliku novinskog mikročipa... Kolumnusu izmislili novinari, ali su im je pisci ukrali... Kolumne su pisali mnogi i mnogi, veliki i malipisci, od pronalaska štampe do danas, od predivnog Dž. B. Šoa do nadobudnog UmbertaEka. Uostalom, šta bi Montenj danas bio daje nešto živ - običan kolumnista!
Prikaži manje
Ostali naslovi koji sadrže ključne reči: Srbija , Sociologija politike , Odnosi između naroda i države , Tranzicija , Kulturne prilike , Političke prilike , Društvene prilike , Kulturni kontekst društvenog života , Politički sistemi i institucije
Ostali naslovi iz oblasti: Politika
2003; latinica; 23 cm; 283 str.; 86-84355-09-1;
rasprodato
Tražite polovan / korišćen primerak?
Imate ovu knjigu i želite da je prodate?
Odlomak
Prikaz
Svako dezintegrisano društvo teži svojoj integraciji - kakvoj takvoj - ili se u suprotnom raspada, najpre na svoje sastavne delove, potom polako nestaje i postaje neraspoznatljivo kao komadi nekadašnjih upotrebljivih predmeta na kakvoj deponiji današnjice koju okružuju trešnje u cvatu, tj. drveće na kojem lelujaju bele najlon kese. Čovek bi pomislio, izdaleka, u Japanu je, a nije. U tom smislu napore, nekih uglednih glava da dezintegracijske rupe nastale u Srbiji popune providnim polivinilom i udave sve ono što se otima opštim interesima, potpuno razumem, ali ne mogu da sledim. Naučila sam da uvek sedim u pravcu kretanja vozila, a ne na suprotnoj strani. To je kao kad se dete rađa s nogama napred; neprirodno i opasno, pogled vam je stalno uperen unazad, u ono što je već uveliko prošlo.Svedoci smo dezintegracije ne samo sopstvenog društva već i znakova dezintegracije tradicionalno velikih državnih kompleksa; vreme, naravno, podseća na vreme raspada velikih imperija kakva je bila Rimska. Kao što je 1945. u Jugoslaviji razgrađeno prethodno društvo i uvedena nova pravila koja su ustanovila institucije sistema. Sada se te iste daščare (instituti, zajednice kulture) razgrađuju i bacaju na otpad da bi se stvorile nove. Vic je u tome da stara krilatica: bez tradicije nema budućnosti, jako loše deluje u ovdašnjoj kulturi, jer se posle više od pola veka socijalizma ne razlikuje baš šta je to tradicija a šta nije: jedni vuku gore u hilandarske visine, drugi bi ipak da iskoriste nekoliko dobrih dasaka koje su iz socijalističke kuće ostale, smatrajući da se mora poštovati stepenasta hijerarhija, te da se ne možemo sad strovaljivati u dubine bez lifta - Nemanjići, monarhije i ostalo - ili leteti bez krila, tj. aviona u duhovne visine, te da moramo uživati i vrednosti koje su u međuvremenu stvorene, na primer, kao što je lift, bio on socijalistički ili monarhistički. Tako su se udružili bivši komesari, sadašnji članovi Krunskog saveta i socijalistički doktoranti - obožavaoci naroda - da spasu što se spasti može. Međutim, niko od njih ne sedi u pravcu kretanja voza, već na suprotnoj strani, i tako pojma nemaju kuda su se uputili.
Dodatna nevolja, osim ovog nepovoljnog položaja, jeste u tome što cela ta monolitna grupa (Komisija za moral i istinu; kako to poznato i skorašnje zvuči!) kojoj je pridodat i predstavnik Crkve predstavlja obožavaoce naroda - narod moraš voleti kakav je takav, prljav i kakan, inače nemaš narod, kažu prosvetitelji - koja treba da isključi mrzitelje naroda (to su oni individualci, tražitelji istine po bunjištu istorije, revolucionari po profesiji i pozivu) iz opticaja i da se bez lifta strovali u tradiciju. Kako to izgleda moglo se videti na svečanosti u Narodnoj biblioteci Srbije na kojoj je ministar za kulturu, Branislav Lečić - koji se okružio sve samim „jakim individualcima” - iz nekog razloga opet (kažu da je to radio i u predizbornoj kampanji) preporučio Srbima da ne mrze svoj narod i da se premetnu u Japance; oni bivši su hteli da postanemo Kinezi. Razlika baš i nije velika. A da je Šekspir nešto živ, sigurno ne bi napisao da ceo svet je pozornica, već da je ceo svet televizija. Pirandelov udeo, doduše, ostaje isti: razlika u broju između talenata i obožavalaca uvek je bila ista 1:10.000!Da stvari ipak napreduju, videla sam ispred crkve Lazarice gde je jedna baka šetala unuka u kolicima, a koji je imao naopako okrenut kačket, kako to odavno rade klinci u Americi. Mladi, zgodni pop, u mantiji i sa aktovkom i laptopom u ruci, čvrknuo ga je, u prolazu, po glavi uz pozdrav: „Gde si, mafijo! Samo napred, vi ste naša budućnost”.
10. april 2001.