Detalji predmeta

• Stanje Polovno

Why Bosnia? Writings On The Balkan War rat u bosni bosanski rat, rat na balkanu
20.00
Edited by Rabia Ali and Lawrence Lifschultz

353 pages

ISBN 0-9630587-8-9

A collection of essays and poetry reflect the feelings of those effected by t conflict in Bosnia, the impact of the U.S. presidential election, and the failed Vance-Owen compromise.

The Pamphleteer's Press, 1993

Rat u Bosni i Hercegovini je izraz za oružani sukob koji se odvijao na prostoru današnje Bosne i Hercegovine od proljeća 1992. do jeseni 1995. Uzrok rata je bio raspad SFRJ, odnosno odluka Bošnjaka i Hrvata BiH da se proglasi nezavisnost, čemu se žestoko protivila srpska zajednica, nastojeći BiH zadržati u krnjoj Jugoslaviji, odnosno nasilno priključiti nju ili njene dijelove u novu srpsku državu ili države.

U ratu su se tako na jednoj strani našle vojne i policijske formacije pretežno muslimanske vlade u Sarajevu kasnije organizirane u Armiju BiH, kojima su, ovisno o periodu pomagale razne muslimanske paravojne formacije, Hrvatska vojska, Hrvatsko vijeće obrane, dobrovoljci iz islamskih zemalja, a na kraju i snage NATO. Na drugoj strani su bile srpske paravojne formacije kasnije organizirane u Vojsku Republike Srpske, kojima su, ovisno o periodu pomagale snage JNA, dobrovoljaca i paravojnih formacija iz Srbije, te snage Autonomne republike Zapadne Bosne. U periodu 1992-94. je pak trajao i sukob između Armije BiH i HVO-a, poznat pod nazivom bošnjačko-hrvatski sukob. Rat je okončan Daytonskim mirovnim sporazumom kojim je BiH priznat suverenitet i teritorijalni integritet BiH, ali i podjela na bošnjačko-hrvatski i srpski entitet.

Za rat se ovisno o području ponekad upotrebljavaju različiti nazivi, a često se smatra dijelom iste historijske cjeline kao i rat u Hrvatskoj. U Bosni i Hercegovini, naročito među Bošnjacima, čest je izraz „Agresija na Bosnu i Hercegovinu”, a u dijelu srpskog stanovništva u Republici Srpskoj upotrebljava se izraz „Otadžbinski rat” i „Odbrambeno-otadžbinski rat”. U Srbiji se upotrebljava izraz „Građanski rat u Bosni i Hercegovini”.[traži se izvor]

S obzirom na trajanje, oko 100.000 poginulih ili nestalih, preko 2 milijuna raseljenih ili izbjeglica, razaranja, ratne zločine i medijski odjek, rat u Bosni i Hercegovini predstavlja najveći od svih oružanih sukoba izazvanih raspadom Jugoslavije, odnosno najveći oružani sukob na tlu Europe nakon završetka Drugog svjetskog rata.


Sadržaj/Садржај
1 Pozadina
1.1 Bosna i Hercegovina pred raspad Jugoslavije
1.2 Dolazak nacionalnih stranaka na vlast
1.3 Bosna i Hercegovina nakon izbijanja rata u Hrvatskoj
1.4 Diplomatske i političke aktivnosti pred izbijanje sukoba
2 Zaraćene strane
2.1 Muslimanske/bošnjačke snage
2.2 Srpske snage
2.3 Hrvatske snage
2.4 Međunarodne snage
3 Tok rata
3.1 1992.
3.1.1 Početni sukobi
3.1.2 Eskalacija nasilja
3.1.3 Povlačenje JNA i međunarodne sankcije
3.1.4 Hrvatska ofanziva u Hercegovini i srpska kontraofenziva u Posavini
3.1.5 Stabilizacija bojišta
3.2 1993.
3.2.1 Uspostava zaštićenih zona i Vance-Owenov plan
3.2.2 Bošnjačko-hrvatski sukob
3.2.3 Owen-Stoltenbergov plan i međubošnjački sukobi
3.3 1994
3.3.1 Obnova bošnjačko-hrvatskog savezništva i prve zapadne intervencije
3.3.2 Napad na Goražde i plan Kontakt grupe
3.3.3 Bošnjačko-hrvatske ofenzive
3.4 1995.
3.4.1 Uvod u završne bitke
3.4.2 Pad Srebrenice i Žepe
3.4.3 Hrvatske ofanzive i NATO-vi udari
3.4.4 Završne borbe
3.4.5 Sklapanje mira
4 Posljedice
4.1 Demografske posljedice
4.1.1 Ljudske žrtve
4.1.2 Fizičke i psihološke traume
4.1.3 Raseljavanje i promjena demografske strukture
4.2 Ekonomske posljedice
4.3 Pravne i političke posljedice
4.3.1 Suđenja za ratne zločine
4.3.2 Političke posljedice
4.3.2.1 Posljedice u BiH
4.3.2.2 Posljedice na susjedne države
4.3.2.3 Posljedice na globalnu politiku
5 U popularnoj kulturi
5.1 Književnost
5.2 Strip
5.3 Muzika
5.4 Film i televizija
5.5 Video-igre
6 Bilješke
7 Izvori
8 Literatura
9 Eksterni linkovi
Pozadina
Bosna i Hercegovina pred raspad Jugoslavije
Glavni članak: SR Bosna i Hercegovina

Primjer međunacionalne tolerancije: katolička crkva, džamija i pravoslavna crkva stoje zajedno u Bosanskoj Krupi
Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina je bila jedna od šest konstitutivnih republika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Kao takva je, temeljem saveznog Ustava iz 1974. godine, uživala pravo na samoodređenje do otcjepljenja. Ono čime se SR BiH razlikovala od drugih republika je bilo to da u njoj nijedan od konstitutivnih naroda SFRJ nije imao apsolutnu većinu. To se odrazilo kroz to da SR BiH nije bila ustavno definirana kao eksluzivna nacionalna država, nego kao ravnopravna zajednica triju konstitutivnih naroda - Muslimana,[nb 1] Srba i Hrvata. Iako su u SR BiH postojala određena područja sa izuzetnom nacionalnom homogenošću, to je bio prije izuzetak nego pravilo, te se heterogenost stanovništva mogla primjetiti u gotovo svim područjima, a pogotovo velikim gradovima. Taj je fenomen kasnije od stranih promatrača slikovito opisivan kao "leopardova koža". [2]

Zbog svoje nacionalne, ali i religijske i kulturne heterogenosti se BiH često smatrala svojevrsnim minijaturnim odrazom SFRJ, pa se za nju također koristio i izraz "Jugoslavija u malom", te se smatrala i "najjugoslavenskijom" od svih jugoslavenskih republika. SR BiH je 1991. imala najveći postotak Jugoslavena među svojim građanima,[3] a i do 27 % svih brakova su bili nacionalno miješani.

Takva je situacija dijelom bila posljedica službene politike promoviranja bratstva i jedinstva od strane jugoslavenskih i bosanskohercegovačkih vlasti, odnosno traumatičnih iskustava vezanih uz prethodne decenije, kada je upravo BiH bila glavno poprište, odnosno predmet srpsko-hrvatskog sukoba, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata dobio svoj najekstremniji oblik kroz masovne pokolje na nacionalnoj osnovi. SR BiH, također, za razliku od svih drugih federalnih jedinica SFRJ, nije imala vanjske granice, odnosno njena je ekonomija gotovo u potpunosti ovisila o jedinstvenom jugoslavenskom tržištu. Sve je to bilo razlogom što vladajući Savez komunista BiH, čak i nakon što je 1970-ih stekao veću autonomiju u odnosu na saveznu Partiju, inzistirao na održavanju ustavnopravnog status quoa, odnosno opstanka Jugoslavije.

Dolazak nacionalnih stranaka na vlast
Glavni članci: Raspad SFRJ i Opći izbori u SR BiH 1990.


Alija Izetbegović (lijevo), predsjednik stranke SDA, i Radovan Karadžić (desno), predsjednik stranke SDS, pobijedili su na lokalnim bosanskim izborima 1991. Međutim, nisu se slagali oko statusa Bosne u Jugoslaviji
Duboka ekonomska kriza[4] koja je pogodila SFRJ nakon smrti Josipa Broza Tita se odrazila i na SR BiH, ali su njene prve ozbiljnije političke posljedice zabilježene 1987. godine, kada je afera Agrokomerc izazvala određene kadrovske primjene u republičkoj Partiji. Ti su događaji koincidirali sa dolaskom Slobodana Miloševića na ćelo SK Srbije, pod čijim je vodstvom tamošnja Partija preuzela srpski nacionalizam kao dio svoje platforme.[5] Rukovodstvo SR BiH je postalo predmetom propagandne kampanje u državnim medijima uz optužbe za korupciju, represiju, dok su istovremeno radikalni srpski nacionalisti, od kojih su mnogi, poput Vojislava Šešelja, bili rodom iz BiH, počeli otvotreno dovoditi u pitanje postojanje Muslimana kao zasebne nacije, odnosno tražiti stvaranje Velike Srbije koja bi uključila BiH. Iako Milošević tokom antibirokratske revolucije 1988. i 1989. godine nije pokušao izvoziti "mitinge istine" i "događanja naroda" u SR BiH, tamošnja Partija se, zabrinuta za vlastiti opstanak svrstala u antimiloševićevski blok sa SK Slovenije i SK Hrvatske, mada nije dijelila njihove zahtjeve da za jačanje suvereniteta republika i transformaciju Jugoslavije u labavu konfederaciju. Slično kao i SK Makedonije, bosanskohercegovačka republička delegacija početkom 1990. nije napustila XIV kongres SKJ, te je do posljednjeg trenutka pokušavala pronaći kompromisno rješenje između sve nepomirljivijih opcija. Takav stav će službena BiH, u većoj ili manjoj mjeri, zadržati i nakon silaska SK BiH sa vlasti na prvim slobodnim višestranačkim izborima nekoliko mjeseci kasnije.

Prije izbora u BiH su bili održani prvi slobodni izbori u susjednoj SR Hrvatskoj na kojima je pobijedila nacionalistička Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) na čelu sa Franjom Tuđmanom. Njen program, pod uticajem radikalne emigracije, čiji su mnogi istaknuti članovi bili rodom iz BiH je uključivao "Hrvatsku u prirodnim i povijesnim granicama". [6] Tako se BiH našla, osim sa istoka, suočena i sa iredentističkim prisizanjima sa zapada, a naglo kvarenje etničkih odnosa između Hrvata i Srba u Hrvatskoj se počelo prenositi i preko njenih granica.

SK BiH, koja se dotada smatrala najkonzervativnijom i najrepresivnijom od svih partijskih organizacija u Jugoslaviji, se u proljeće 1990. godine, pod uticajem događanja u Istočnih Evropi "reformirala" u socijaldemokratsku stranku i odlućila na uvođenje višestranačkog sistema. Nastojeći ostati na vlasti, pod parolom tzv. "građanske" BiH i očuvanja međuetničke harmonije se predstavljala kao jedina alternativa sukobima te je upravo u tu svrhu ustavnim promjenama dozvolila stvaranje novih političkih stranaka na etničkom načelu, kasnije poznatih kao tzv. nacionalne stranke, a koje su joj trebale biti glavna opozicija. Tu su priliku iskoristili muslimanski političari osnovavši Stranku demokratske akcije na čelu sa Alijom Izetbegovićem; srpski nacionalisti su se, pak, okupili u Srpskoj demokratskoj stranci na čelu sa Radovanom Karadžićem, dok je bosanskohercegovačke Hrvate predstavljala HDZ BiH kao republička ispostava HDZ, a na čijem je čelu bio Stjepan Kljujić.

Tokom izborne kampanje se, međutim, ispostavilo da nacionalne stranke, usprkos toga što su - pogotovo u slučaju SDS i HDZ - imale suprotne stavove o ustvanopravnoj budućnosti BiH i Jugoslavije, pronašle zajednički interes u dolasku na vlast, te su pod parolom antikomunizma i dovršetka demokratske tranzicije stvorile de facto predizbornu