Detalji predmeta

• Stanje Nekorišćeno

Naša braća na jugu ČEŠKE PREDSTAVE O CRNOJ GORI I CRNOGORCIMA
FRANTIŠEK ŠISTEK

TVRDI POVEZ 23 CM

KNJIGA JE NOVA


#10
František Šistek, Naša braća na jugu (Češke predstave o Crnoj Gori i
Crnogorcima 1830-2006). Cetinje-Podgorica: Matica crnogorska,
2009, 304 str.

Crnogorci oličenje najboljih patrijarhalnih
osobina svih Slavena općenito, pri čemu
se ta patrijarhalnost i “praslavenska duša’’,
prema češkim autorima, posebno prema
piscu Jozefu Holečeku, sačuvala u kontinuitetu kroz stoljeća. (85) Takve predstave
kreiralo je nekoliko istaknutih novinara,
umjetnika i putnika: Prokop Hoholoušek
(1819-1864), novinar i pisac, autor pripovjedaka o Crnogorcima; potom slikar Jaroslav Čermak (1830-1878), pisac Jozef Holeček (1853-1929), vjerovatno najzaslužniji
za popularizaciju Crnogoraca u Češkoj, a
time i snaženje pozitivnih stereotipa o njima. Čermakove slike su bile vrlo popularne, a i danas se mogu susresti na naslovnicama crnogorskih knjiga. Sam Čermak
nije izbjegao stereotipiziranje “Turaka’’ kao
ugnjetača, dok su tu Crnogorci, a posebno
crnogorske žene, prikazani kao žrtve koje
traže pomoć od kršćanskog svijeta. Crnogorske žene su heroine, one su ozbiljne,
u njihovom prikazivanju nema erotskih
momenata kao u prikazivanju muslimanki. Takav prikaz Crnogorki, koje održavaju
jak duh, a pale su u ropstvo i traže pomoć,
mogu se naći na njegovim slikama Ratni
plijen iz 1868, te Ropkinje iz 1870. (52-53)
Kasnije će i muzikolog Ludvik Kuba (1863-
1956) preporučivati Česima da što prije posjete Crnu Goru, jer je ona “živi muzej ljudi’’
koji nestaje (117).
Osim kod Čermaka stereotipne predstave “Turaka’’ susreću se i kod već spomenutih autora, Hoholoušeka i Holečeka. Prokop Hoholoušek u pripovijetki Crnogorci
(1843) piše da su “Turci’’ kukavice, te da su
moralno propali (21). Kod Jozefa Holečeka,
“Turci’’ (Holeček misli na Osmanlije, ali ne
i na muslimane iz Bosne i Hercegovine) u
orijentalističkom su maniru, povezani sa
temama nasilja, erotike i vjerskog fanatizma (95). Oni su željni rata, umiru spokojno;
megalomani su, glupi i naivni (97-98).
To bi bili neki najznačajniji predstavnici
češkog diskursa, koji su stvarali dvije spomenute dominantne predstave (do 1914.
godine). Obje te predstave mogu se susresti i kod drugih naroda, dok su u slučaju
čeških putnika one tvorile jednu imaginarnu Crnu Goru, koja je trebala, sa spomenutim ratničkim vrlinama stanovništva,
te njegovim patrijarhalnim, iskonskim vrijednostima da služi Češkoj, koja nije imala
političku samostalnost, kao uzor u smislu
preuzimanja tih vrijednosti. U viziji nacionalnih radnika i romantičara, Češkoj je bila
potrebna nacionalna država i homogeno
društvo, prožeto vrlinama, kao što je crnogorsko. U djelima glavnih čeških autora o
Crnoj Gori uglavnom nema kritičkog tona,
niti neke realnije slike te zemlje, sve do početka XX vijeka.
Tada se, zbog razočarenja koje su političke prilike u Crnoj Gori, obilježene atentatima i jačanjem kneževog apsolutizma,
izazvale u liberalnim krugovima češke
javnosti, javljaju kritički tekstovi i pisma
uperena prvenstveno protiv kneza Nikole
i crnogorskog političkog sistema. Ipak, do
Prvog svjetskog rata takvi tekstovi neće
štetiti općoj pozitivnoj predstavi o Crnoj
Gori, kao bratskoj i junačkoj zemlji. Tek će
Prvi svjetski rat donijeti važnije promjene
u percipiranju Crnogoraca, jer se znatniji
broj Čeha, kao pripadnika austrougarske
vojske, susretao svakodnevno sa Crnogorcima, o čemu će poslije rata pisati u svojim
memoarima u ne baš najboljem svjetlu.
Novo političko stanje poslije 1918, gdje
više nije bilo nezavisne Crne Gore, a Češka
je postala nezavisna država, doprinijelo je
opadanju interesa za Crnogorce, te stvaranju izrazito negativne slike o knezu Nikoli, zbog toga što je u ratu napustio svoju
državu i narod. Interes postoji najviše kod
turista, a slika o “braći na jugu’’ preživljava,
važeći za sve Južne Slavene, zbog dobrih
odnosa Čehoslovačke i Jugoslavije 30-ih
godina XX vijeka. Dok u periodu Drugog
svjetskog rata nije bilo neke izrazite ili zanimljive slike o Crnoj Gori, niti se mnogo pisalo o toj temi, poslije rata se prvih godina
favorizira stara slika bratstva, koju inspirira
Sovjetski savez. Ipak, nakon raskida Tita i
Staljina 1948. god. interes češke javnosti za
Crnu Goru skoro je zamro. To se može objasniti nepovjerenjem komunističke češke
elite prema Jugoslaviji. Nakratko se vratila
slika stare Crne Gore u bajci Tri veterana od
Jana Veriha, koja će biti ekranizirana u istoimenom filmu Zdenjaka Svjeraka iz 1983,
ali ne u svrhu glorifikacije, nego kao kritika češkog društva korištenjem stereotipa
o Crnogorcima (233-234). Nakon raspada Istočnog bloka, nije se interes za Crnu
Goru povećavao, jer je Srbija bila u središtu
pažnje. Takvo stanje će ostati i do 2006, jer
se češki mediji zanimaju nekim drugim,
važnijim događajima, a Crna Gora se češće
spominje u turističkim vodičima i putopisima čeških turista, koji se mogu pronaći
na internetu. Češki turisti gledaju na Crnu
Goru iz ugla državljana jedne relativno razvijene evropske države, ali ima i onih koji,
u duhu starih romantičara XIX vijeka, traže
u Crnoj Gori, i na Balkanu općenito, avanturu i iznenađenje. Tu se susrećemo sa manje ili više realističnim pogledima turista, a
od starih predstava je malo toga ostalo.
Ono što na kraju fascinira jeste broj tekstova, knjiga, pisama napisanih od strane
Čeha o Crnoj Gori u XIX i početkom XX vijeka, bez obzira što jedna Češka, i da je bila
politički subjekt, nije mogla imati nikakvih
političkih i drugih interesa prema Crnoj
Gori. Predstava o Crnoj Gori kao nezavisnoj slavenskoj državi koja se suprotstavlja nadmoćnom neprijatelju (Osmanskom
carstvu) trebala je da bude važan element
u izgradnji češke nacionalne samosvijesti
i češkog identiteta, ugroženog habsburškim političkim pritiskom, a glavni promotori takve ideje bili su pored naučnika
i novinara, romantičari i avanturisti, od
kojih su neki (slično lordu Byronu, koji je
učestvovao u grčkom ratu za nezavisnost)
uzeli učešća u osmansko-crnogorskim ratovima. Crna Gora u češkom diskursu, mogla je biti model za cijeli Balkan, koji je od
druge polovine XIX v. do Prvog svjetskog
rata sigurno bio interesantan zbog političkih previranja. Ali, to nije bio Balkan iz
zapadnoevropskih putopisa, zaostali svijet Orijenta i barbarstva, već svijet junačke
borbe za nacionalnu afirmaciju i političku
samostalnost, sve ono što je u to vrijeme,
po mišljenju čeških naučnika i umjetnika,
nedostajalo češkom društvu. Čim se ti ciljevi ostvare, trezvenije predstave će nadvladati stereotipe, a interes za Crnogorce
će znatno opasti Ŷ
Mensur Ramulj
(preuzeto sa interneta)