Detalji predmeta

• Stanje Polovno

Аутор - особа Kačić Miošić, Andrija, 1704-1760 = Качић Миошић, Андрија, 1704-1760
Наслов Djela Andrije Kačića Miošića. Knj. 2, Korabljica / priredio za štampu T. [Tomo] Matić
Врста грађе кратка проза
Језик хрватски
Година 1945
Издавање и производња Zagreb : Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 1945 (Zagreb : Narodna tiskara)
Физички опис 321 str. ; 24 cm
Други аутори - особа Matić, Tomo, 1874-1968 (приређивач, сакупљач)
Матић, Томо, 1874-1968 (приређивач, сакупљач)
Збирка Stari pisci hrvatski ; knj. 28
ISBN (Broš.)
Напомене Napomene i bibliografske reference uz tekst.
Предметне одреднице Kačić-Miošić, Andrija, 1704-1760 -- "Korabljica"
KAČIĆ MIOŠIĆ, Andrija, epik i vjerski pisac (Brist, 1704 — Zaostrog, 15. XII. 1760). Na krštenju, 17. IV. 1704, dobio je ime Antun, a Andrija mu je najvjerojatnije bilo redovničko ime. Prezimenom Kačić potpisivao se od 1751, nakon što je u Veneciji ovjerovio svoje obiteljsko stablo koje je sam sastavio. Prema tom rodoslovlju, vjerodostojnost kojega je dvojbena, njegova bi obitelj trebala pripadati rodu Kačića, odn. Kačićima koji su u pol. XVII. st. dobili mletačko plemstvo. Osnovnu izobrazbu stekao je u samostanu u Zaostrogu 1716–21 (Franjevačkomu redu pristupio 1720), a viši (trogodišnja filozofija) i visoki (četverogodišnja teologija) franjevački studij vjerojatno je polazio u Osijeku. Vrativši se u Dalmaciju, primio je više svećeničke redove: 1727. subđakonat u Šibeniku, 1728. đakonat u Skradinu i prezbiterat u Šibeniku. Od 1730. učitelj je u filozofskoj školi u zaostroškom samostanu, 1735–45. predavač (lector generalis) na Generalnom bogoslovnom učilištu u Šibeniku. Nakon desetogodišnje lektorske službe general Reda dodijelio mu je naslov jubilato de numero, čime je stekao pravo sudjelovanja na zborovima Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja i na sastancima njezine uprave. Od 1745. živio je u franjevačkom samostanu u Sumartinu (gvardijan 1747–49), od 1750. do kraja života u Zaostrogu (gvardijan 1753–54). Prema usmenoj tradiciji, umro je od upale pluća zadobivene u nevremenu u Neretvi dok je dvojici siromaha pomagao u prošnji. — Prvo tiskano Kačićevo djelo, Elementa peripatethica juxta mentem subtilissimi doctoris Joannis Duns Scoti (1752), priručnik je skolastičke logike (logica minor) napisan prema učenju franjevačkoga teologa i filozofa I. Dunsa Scota. Podijeljen je na tri dijela: u prvom, najdužem, raspravlja o pojmu, pri čem, na tragu skotističke filozofije, logiku čvrsto povezuje s gramatikom. U drugim je dvama dijelovima, u kojima raspravlja o sudu, odn. o argumentaciji i dokazivanju, više slijedio Aristotelovu logiku (djelo je i nazvao »tractatus in parvam Aristotelis logicam«). Komentatori Kačićeve logike uglavnom su hvalili njezinu »sustavnu preglednost i jasnoću«, pa je A. Bazala (1907) držao kako bi Elementa uza stručni komentar mogla još i tada poslužiti kao »propedeutični udžbenik«. I. Čehok u njoj vidi djelo koje »premašuje dosege udžbenika disciplinarnog naučitelja logike«, a izdvaja sedmo poglavlje prvoga dijela (De terminis universalibus in genere) u kojem se raspravlja o univerzalijama i nastoji osporiti strogo nominalističko gledište. U posveti knjige K. M. napomenuo je da ima dogotovljen drugi dio logike, fiziku i metafiziku, no nijedan od tih dijelova ukupnoga onodobnoga studija filozofije na franjevačkim učilištima nije izdao niti su ta djela dosad pronađena u rukopisima. Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1756) jedno je od najvrjednijih djela hrvatske književnosti XVIII. st. i jedna od najčitanijih i najizdavanijih knjiga hrvatske dopreporodne književnosti uopće. To je djelo svjetovnopovijesne tematike u kojem se izmjenjuju stih i proza. Drugo izdanje (1759), tiskanje kojega je K. M. osobno nadgledao, znatno je prošireno: sadržava 136 pjesama (jednu je napisao J. Radman), a u prvom je bila samo 41 pjesma. Sve pjesme iz prvoga ušle su u drugo izdanje, a dvadesetak ih je izmijenjeno. Tematski se krugovi knjige nižu kronološki, kao i kompozicija svakoga od njih. U prvim njezinim dijelovima, u kojima se tematizira srednjovjekovna povijest slavenskih naroda, prevladava proza nad stihom. Ondje se nalaze i gotovo svi prozni dijelovi koji nemaju stihovani pandan (kronički prikaz »stari kralja slovinski i događaja koji se u stara vrimena zgodiše«, kronika povijesnih događaja od Isusova rođenja do 1443, popisi careva, papa, svetaca, blaženika i crkvenih uglednika, kronološki prikaz kraljeva, popis knezova i vlastele »naroda slovinskoga«). U drugom je dijelu knjige obratno: usredotočen na kršćansko-turske sukobe, najprije na one ugarsko-turske i mletačko-turske u XV. i XVI. st. u krajevima udaljenima od njegova zavičaja, potom sve više na okršaje u Dalmaciji u doba mletačko-turskih ratova u XVII. i XVIII. st., K. M. događaje najčešće prikazuje pjesmama. Kolidiraju li sadržajno proza i stih, prozni dijelovi uvijek prethode pjesmama koje, u cijelosti ili dijelom, ponavljaju sadržaj proze ili se na nj nadovezuju. Preklapanje stiha i proze najizražajnije je u prikazu slavenske srednjovjekovne povijesti te u ciklusu od 17 pjesama i više proznih ulomaka o Jurju Kastriotiću Skenderbegu. Sadržaji djela kompilirani su iz različitih izvora, što autor ne skriva: na naslovnici prvoga izdanja stoji da je Razgovor »izvađen iz različiti knjiga talijanski i složen u jezik slovinski«. Broj izvora u drugom je izdanju veći – uz talijanske tu su latinski i hrvatski – pa je iz navedene rečenice izostao pridjev »talijanski«. U predgovoru Pripoljubljenom štiocu K. M. naveo je tipove izvora kojima se služio (»A to ja sve sam pomljivo izvadio iz knjiga latinski, talijanski i rvatski, iz različitih pisama i karata, diploma, dukala, atestata, davorije i svidodžbe staraca, redovnika i svitovnjaka.«), a potragu za izvorima olakšao je i njihovim povremenim izravnim navođenjem. Pretpostavlja se da su najbitniji izvori prvomu izdanju bile knjige Giannicola Doglionija Anfiteatro di Europa (Venecija 1623) i M. Orbinija Il regno degli Slavi (Pesaro 1601; u njoj je i talijanski prijevod Ljetopisa popa Dukljanina, odakle je K. M. preuzeo rodoslovlje 50 »slovinskih« kraljeva). Za prozu i pjesme o Skenderbegu poslužio se djelom Marina Barlezija Historia de vita et gestis Scanderbegi Epirotarum principis (Rim, vjerojatno 1508) te onima Giovannija Marije Biemmija Istoria di Giorgio Castrioto detto Scander-Begh (Brescia 1742) i Giovannija Sagreda Memorie istoriche de’ monarchi ottomani (Venecija 1673). Potomnjim se djelom ponajviše služio za prikaz kršćansko-turskih sukoba u XV. i XVI. st., a u prikazu događaja iz Kandijskoga rata u Dalmaciji oslonio se na Girolama Brusonija (Historia dell’ultima guerra tra’ Veneziani e Turchi. Venecija 1673). Od hrvatskih pisaca, uz Orbinija, najviše je crpio iz djela P. Vitezovića Rittera Kronika aliti spomen vsega svieta vikov (Zagreb 1696). Pismu od kuće Frankopanovića (br. 48) sastavio je prema tekstu iz knjige F. Glavinića Cvit svetih (Venecija 1628), a prozne dijelove Broj cesara od naroda slovinskoga i Broj od sveti naroda slovinskoga napisao je prema djelu J. Bedekovića Komorskoga Natale solum (Bečko Novo Mjesto 1752). Kronika pak P. Šilobadovića o događajima za Kandijskoga i Morejskoga rata u makarskom kraju ušla je samo u prvo izdanje. Služio se i narodnim pjesmama; držao je da je čuvanje povijesne uspomene njihova središnja funkcija, što je napisao u predgovoru prvomu izdanju knjige, a svoj je posao vidio upravo u pisanju pjesama po uzoru na narodne, sadržaj kojih bi, sastavljen prema vjerodostojnim izvorima, trebao sadržavati povijesnu istinu. Taj postupak možda najbolje ilustrira Pisma od grada Zadvarja, koju je u prvom izdanju sastavio onako kako ju je »čuo pivati«, a u drugom ponešto izmijenio »budući istorije štio i drugačije od mudri ljudi razumio«. Čitatelji, ali i književni povjesničari uglavnom su djelo recipirali kao zbirku pjesama. Prvi proučavatelji držali su da je K. M. samo prikupio narodne pjesme. Od kraja XIX. st., kad se već znalo da je autor svih ili gotovo svih pjesama, povjesničari književnosti nastojali su utvrditi poetičke razlike između njegovih i »pravih narodnih pjesama«. Međutim, zanemarivo je malen dio poznatih zapisa usmene epike nastao prije Razgovora, a golema većina tek nakon druge pol. XIX. st. što, zbog popularnosti Kačićeve knjige, mrsi pitanje pravoga smjera utjecaja. Na kompozicijskoj se razini ipak mogu izdvojiti pjesme kakve poetika usmene epike ne poznaje. Uz one s jedinstvenom fabulom, koje prevladavaju u prvom dijelu i po kompoziciji se često ne razlikuju od usmenih epskih pjesama, napisao je i mnogobrojne pjesme kataloške kompozicije i dominantno pohvalničke funkcije, u kojima se nižu imena likova s kratkim atribucijama i najčešće vrlo jezgrovitim prikazom njihovih junačkih djela. Takve pretežu u drugom dijelu knjige, posebice u tematiziranju mletačko-turskih ratova u Dalmaciji. Među fabularnim pjesmama mogu se izdvojiti one koje s usmenoepskima dijele zajedničke teme, npr. bijeg iz ropstva (br. 8, 10), junački megdan (br. 22, 67, 86, 93), junačka ženidba (br. 43), ispunjenje junačkoga zadatka (br. 91, 121, 124), pogranično robljenje (br. 89, 90, 92). I na jezično-stilskoj razini uočljiva je velika podudarnost Kačićevih i narodnih pjesama pa je zanimljivo izdvojiti izraze koji bi karakterizirali Kačićeve, ali ne i usmene narodne pjesme nastale bez utjecaja njegove knjige. Tomu nizu Kačićevih, odn. kačićevskih formula pripadaju datacije na početku pjesme (»na iljadu četiri stotine / i pedeset još i tri godine«), apostrofiranje recipijenta izrazom »pobre«, usporedba jednoga junaka s drugim, obično manje poznatoga s poznatijim (»Marijan se imenom zoviše, / kućom, pobre, vitez Terzijiću, / silni junak kano Zrinoviću«), animalno metaforiziranje junaka (naziva se lavom, zmijom, zmajem, aždajom, sokolom), pohvalničke atribucije junaka poput »na glasu junak«, »dika«, »desno krilo«, formula o odsijecanju glava, katkad i s numeričkim podatkom (»junački je Marko vojevao / i četiri glave odsikao«), naz