Detalji predmeta

• Stanje Polovno

Аутор - особа Јелић, Добрашин, 1946-2021 = Jelić, Dobrašin, 1946-2021
Наслов Грешка / Добрашин Јелић
Врста грађе књига
Циљна група одрасли, опште (лепа књижевност)
Језик српски
Година 1986
Издавање и производња Београд : Књижевне новине, 1986 (Београд : Србија)
Физички опис 109 стр. ; 20 cm
ISBN 86-391-0068-3 (брош.)
Напомене Тираж 2.000.
УДК 821.163.41-32
U svojim zbirkama priča i romanima Dobrašin Jelić je
ispoljavao sklonost ka anegdotskoj, pripovjednoj i romanesknoj
literarnoj realizaciji. Ovaj autor je objavio zbirke kratkih priča
Greška (1986), Ništa se ne poznaje (1990), Groblje u Oskudnici
(1991), Istinite priče (1993), pripovijetke Čudovenije (1997),
Besmrtne priče (2012), Kod psihijatrice (2018), putopise Kad se
razmine Slatina (2004), te romane Sreća (2001), Beskrajna
polja čička (2002) i Iskulučena duša (2005). Prvu priču
Jednoruki lovac objavio je u listu Pobjeda 1983. godine.
O DJELU DOBRAŠINA JELIĆA
Sofija Kalezić
This essay is dedicated to the recently deceased, and little
known writer Dobrašin Jelić (1946-2021). Jelić wrote prose,
poetry, literary and art criticism. He has been awarded many
times in literary competitions and translated into several foreign
languages. He worked on the fight against economic crime in
the highest positions in Montenegro and Belgrade. He left
behind 54 published works in which the main motive is
Montenegro.
Tradicija ne znači da su živi mrtvi –
to znači da mrtvi žive.
Harold Mac Millan
342 MATICA, br. 86, ljeto 2021. maticacrnogorska.me
Jelić je jedan od pisaca koji se ostvario na polju anegdote kao
književnog žanra, objavivši osam djela anegdotskog karaktera –
Strijeljanje kralja (1987), Tačno tako (1990), Živa istina (1991),
Nebo i zemlja (1993), Otelo se (1997), Bog u Slatini (2004),
Gornja polovina – anegdote o piscima (2004) i Trava, skakavci i
mi (2010). Ako ovako obimnom narativnom opusu dodamo
aforizme i epigrame Dobro na mjeri (2008), književne i
umjetničke kritike Krupne sitnice (1997), Opstajanje (2001),
Trajne veze – nad pjesničkim opusom Vasilije Tomičić-Timotijević
(2002), Cvjetovi čemerišta (2005), Jovan Zonjić slikar – prilog
proučavanju (2007), Pejzaži Emilije Nikolić (2009), O knjigama i
slikama (2009), Radonja Vešović, pjesnik i esejist (2011),
razgovore sa piscima Riječ po reč (2002), zapise za djecu Viči
polako (1995) i zbirke poezije Legat (2010), Ništa sve (2011),
Upornost ljubavi (2011) i Skice za portrete (2011) – formiraćemo
predstavu o strukturno i tematski raznovrsnom Jelićevom opusu.
Posljednje Jelićeve knjige su Književna kritika o Dobrašinu
Jeliću (2020) i Razgovor s licima „Gorskog vijenca“ (2020).
Vojislav Bubanja je publikovao knjige Razgovori s
Dobrašinom (2005), Knjigu o Dobrašinu (2010) i Kritika o
Dobrašinu (2010), koje sačinjavaju izabrane književne kritike o
Jelićevom djelu. Jelić je objavio kritička ostvarenja Krupne
sitnice, Opstajanje, Cvjetovi čemerišta i O knjigama i slikama.
Bubanja je pažljivo primijetio da se autor prilagođava žanru o
kojem piše, te da se, s obzirom na to da njeguje impresionistički
i esejistički pristup, njegovi kritički tekstovi doživljavaju
najčešće kao zanimljive priče. S obzirom na to da je i sam pisac,
Jelić poznaje stvaralačke tehnike, osvajajući vrhove djela sa
kojih se mogu sagledati najznačajnije strane.
Posebno je zanimljiva Jelićeva jedina knjiga koju je posvetio
kako svojoj djeci, tako i ostalim mladim čitaocima sa
paradoksalno intoniranim nazivom Viči polako (Rad, Beograd,
1995). U ovoj knjizi autor se eksponira kao pažljiv slušalac i
Sofija Kalezić
maticacrnogorska.me MATICA, br. 86, ljeto 2021. 343
predan zapisivač duhovitih opaski i komentara svojih sinova,
čiji su mu crteži poslužili kao ilustracije kojima je upotpunio
umjetničku predstavu njihovog djetinjstva i odrastanja.
U tekstu priloženom u uvodnom dijelu knjige on je objasnio
da je rukopis Viči polako „vrsta dnevnika, zapisa, svjedočenja o
tome kako su u jednom periodu mislili, šta su govorili i kako su
se razvijali Marko i Nikola. U novembru 1994, kad je rukopis
završen Marko je imao devet i po godina, a Nikola šest i po.
Rođeni su u Titogradu, a žive u Beogradu. Rukopis je ‘duhovna
biografija’ dječaka, izbor iz njihovih izgovorenih misli, koje
sam poređao hronološki, onako kako su nastajale. Ovdje je ono
što sam smatrao da je najzanimljivije što su dječaci izgovorili u
periodu do kraja 1990, otkad sam počeo da bilježim, a što se
poklapa s preseljenjem porodice u Beograd, pa do kraja 1994.
kad se rukopis dovoljno ‘udebljao’, kako bi rekli dječaci, da
preraste u knjigu... Tako je Nikola htio da se zabilježi da je dao
go Marku, a Marko je maštao da bi najbolje bilo da novac kad
dobijemo Nobelovu nagradu za ovu knjigu potrošimo na
putovanja u razne zemlje“.1
Jelićeve priče i pripovijetke obiluju pažljivo zabilježenim
detaljima, često poetski intoniranim (Greška, Ništa se ne
poznaje, Groblje u Oskudnici, Istinite priče, Čudovenije).
Osnovu gotovo cjelokupnog njegovog pisanja čini tradicijska
narativna matrica, u sklopu koje se osjeća lakoća naracije i
raznovrsnost motivskih krugova, pa je očigledno da autorovo
pričanje sadrži gustinu psihološkog tkanja primjerenu
savremenoj osjećajnosti.
Već sa publikovanjem prvih ostvarenja ove profilacije,
primjećivano je da Jelić pripada vrsti pisaca koji svakom
narednom knjigom čitaoca čini bogatijim za neočekivan
doživljaj, otvarajući mu nove vidike. Njegove zbirke
1 Dobrašin Jelić: Riječ na početku, autorski predgovor knjizi: Viči polako,
Rad, Beograd, 1994, str. 5-6.
O djelu Dobrašina Jelića
344 MATICA, br. 86, ljeto 2021. maticacrnogorska.me
pripovjedaka predstavljaju naratora samosvojnog izraza, u čijem
djelu reljefnost poetske slike dominira atmosferom ispunjenom
neizvjesnošću, tajnovitim stapanjem života sa spoljnom
realnošću. U njegovim pripovijetkama život je iskazan oštrim,
čak surovim crtama, uokvirenom neobičnim, poetično
prikazanim situacijama i prizorima.
Sva tri Jelićeva romana poetološki su različita, počev od djela
Sreća, pisanog arhaičnim jezikom sa velikim brojem
lokalizama, kojima pisac intenzivira fabulativnu zanimljivost.
Drugo izdanje ovog romana publikovalo je izdavačko preduzeće
„Komovi“ iz Andrijevice 2002. godine. Uz ponovljeno izdanje
autor je priložio književne kritike Vojislava Bubanje (Dvostruka
intriga), Ljubisava Milićevića (Novi ‘Petrijin venac’, ali na
crnogorski način), Veselina Brnovića (Moralni čin kao putokaz
života), Momira Vučinića (Izranjanje zaboravljenog sveta),
Milenka – Miša Todovića (Zapisi na margini dela), Ratka
Deletića (Tragična vizija života), Vidaka Maslovarića
(Rafinirana narativna veština), Milosave Mijović (Naslanjanje
na stalnu čvrstu nit), intervjua sa autorom u dnevnim i
nedjeljnim novinama (Književnost je priča, Pirova pobjeda
dobra, Sreća ima više lica, Opasno je kada nema stida), kao i
priloga Čitaoci o „Sreći“ – koliko ljudi, toliko ćudi.
Na pitanje novinara koliko se ovaj roman oslanja na životne
situacije Jelić je odgovorio: „S obzirom da se često postavlja
pitanje identiteta književnog djela, odnosno književnog lika, i
neke ličnosti iz života, uputno je da citiram Prusta, koji kaže da
pisac kad piše ‘nema nijednog gesta njegovog lica, nijednog
izražaja, nijednog naglaska, koji nije dat njegovom nadahnuću
pomoću pamćenja, i ne postoji nijedno ime izmišljenog lika pod
kojim on ne bi mogao staviti šezdeset imena lica koja je vidio, a
od kojih je jedno poziralo za grimasu, drugo za monokl, treće za
srdžbu, četvrto za pokret ruke’. Likovi, inače, znaju da se otmu
piscu. I meni se Nisava otela. Bio sam zamislio da glavni lik