Detalji predmeta

• Stanje Polovno

Vrlo dobro očuvano, tvrd povez, omot, veći format
Her Mother's Daughter: A Novel
Autorka romana Ženske Prevod dela: The women's room, Merilin Frenč

1. Uvod
Roman The Women's Room (Ženska soba) autorice Marilyn French objavljen je prije gotovo pedeset godina u SAD-u, gdje je postigao velik komercijalni uspjeh i vrlo brzo zavrijedio status „knjige koja mijenja živote” – kako stoji na naslovnici.[1] Kao i ostali književni klasici drugog vala američkog feminizma, Ženska soba danas predstavlja važan podsjetnik na vrijeme u kojemu su društvene vrijednosti i norme oblikovale identitet Amerikanki na način koji nam je danas u mnogočemu kulturno i politički neprihvatljiv. Uz vremenski odmak čitanje ovog romana danas podsjeća nas na dug razvojni put ženske emancipacije, kao i na književno stvaralaštvo tog razdoblja koje je bilo u uskoj vezi s feminističkim aktivizmom.

Ženska soba jedan je od ključnih tekstova američke emancipacijske književnosti SAD-a nastale u vrtlogu društvenih promjena 1960-ih i 1970-ih, kada se feministički pokret drugog vala usprotivio patrijarhalnim vrijednostima i založio za rast društvene ravnopravnosti muškaraca i žena. Iako razne kritičarke koriste i razne termine za emancipacijsku književnost,[2] u središtu ovog pojma jest književni prikaz promjene i razvoja ženskog identiteta od onog tradicionalnog ili patrijarhalno konstruiranog do novog identiteta oslobođenog patrijarhalnih stega u kontekstu feministički zamišljene društvene promjene.

Emancipacijsku je književnost važno razmatrati u sprezi s feminističkim pokretom i kulturnim etosom ženske emancipacije tog vremena. Feminizam je krajem 1960-ih u SAD-u počeo radikalno propitivati dominantan rodni model raširen u američkoj kulturi, koji je stoljećima bio utemeljen na ženskoj pasivnosti i vezanosti za privatnu sferu. Feministkinje su upozoravale da društvo kroz povijest normativno definira sadržaj rodnih uloga te su povezivale rodne norme s društvenom moći (Butler). Iz feminističke perspektive, ženske uloge majke, domaćice i supruge odgovarale su potrebama dominantne grupe u američkom društvu, tj. bijelim muškarcima, koji su žensku vezanost za privatnu sferu koristili kao temelj raspodjele ekonomske i političke moći. Feminizam drugog vala, u cilju smanjenja rodne nejednakosti i neravnopravne raspodjele moći u društvu, krajem 1960-ih zato je započeo dvostruku borbu, kako onu protiv patrijarhalnog modela, tako i onu za stvaranje novih kulturnih vrijednosti i rodnih značenja (Felski 126).

Ova dvostruka zadaća feminizma, s jedne strane kritička, a s druge strane kreativna, uvelike se oslanjala na teorijske pojmove privatne i javne sfere. Valja podsjetiti na to da se pojam privatne i javne sfere uvriježio kao metafora[3] i retorička konstrukcija kojom se u kulturnim studijima problematiziraju promjene u društveno-ekonomskim odnosima i njihove rodne implikacije. Privatna sfera tako se kroz povijest vezala više za žene nego muškarce, a predstavljala je „ideologiju nametnutu ženama, kulturu koju su žene stvarale te niz ograničenja koje su žene trebale poštivati” (Kerber 17). Mnoge su feminističke kritičarke upozoravale na problem neravnopravne prisutnosti žena u javnoj sferi i zazivale jednako sudjelovanje svih sudionika u njoj.[4] Kroz kritiku rodnog ključa odjeljivanja sfera feminističke teoretičarke uspostavljale su temelje novog, rodno osviještenog modela, koji je Rita Felski nazvala „ženskom kontra-javnom sferom” (164).

Za emancipacijsku književnost općenito, a onda i za roman Ženska soba, posebno je važno istaknuti da je kritika ženskih uloga u privatnoj sferi vrlo važna tematska okosnica teksta. Junakinja se na početku identificira s tradicionalnim ženskim ulogama u privatnoj sferi, no rastući bijes i nezadovoljstvo potiču je da raskine sa sputavajućim ulogama te postupno iskoračuje u javnu sferu, u kojoj osjeća obećanje političke, ali i simboličke slobode. Na taj način emancipacijski književni tekst propituje granice privatnog i javnog baš kao što su i feministkinje naglašavale da privatne ženske uloge, one u obitelji, nije moguće odijeliti od javnih uloga. Ovo propitivanje granice privatnog i javnog najsažetije utjelovljuje feministički slogan „osobno je političko”, koji se pripisuje Carol Hanisch i njenom istoimenom eseju iz 1970. Slogan je upućivao na nemogućnost rješavanja problema potlačenosti žena isključivo individualnim sredstvima te je nastojao pridonijeti političkom osvještavanju žena s ciljem ostvarivanja kolektivnog djelovanja (Behrent). U eseju Hanisch dovodi osobna iskustva žena u vezu s društvenom definicijom moći, pa tako iskustva u privatnoj sferi nisu tek izolirani slučajevi pojedinca, već su kolektivni signal društvene moći skupine koja kroji granicu između sfera. Mogućnost višestrukog tumačenja slogana „osobno je političko” odražava i tenzije unutar feminističkog pokreta, pa tako Behrent primjećuje da je on s jedne strane nastojao opovrgnuti ideju da su žene same krive za svoju potlačenost, a s druge je strane ženama poručivao da je emancipacija moguća kroz osobne svakodnevne geste (Behrent).

Feminističko propitivanje rodnog kodiranja privatne i javne sfere dovelo je do urušavanja granice između privatnog i javnog i emancipacije žena od tradicionalnih rodnih uloga u privatnoj sferi. U književnom stvaralaštvu tog razdoblja ovaj trend propitivanja ženske vezanosti za privatnu sferu najprije je bio vidljiv u romanima o bijesnim domaćicama, poput Up the Sandbox! spisateljice Ann Richardson Roiphe (1970.), Norma Jean the Termite Queen Sheile Ballantyne (1975.) te Memoirs of An Ex-Prom Queen Alix Kates Shulman (1971.). Ovi su romani jasno ukazivali na nezadovoljstvo kućanica bjelkinja srednje klase, ali još uvijek nisu prikazivali oslobađanje junakinje. Upravo će emancipacijska književnost otići i korak dalje u prikazu i ponuditi prikaz ženskog oslobođenja, kao što ćemo vidjeti na primjeru romana Ženska soba.

Ukratko, emancipacijska književnost veže se uz feministički naum da se žena oslobodi naoko prirodne vezanosti za obitelj i domaćinstvo. U tom su smislu književni tekstovi u prikazu žene koja odbija biti isključivo majka, supruga i domaćica pokazivali da je osobno ujedno i političko jer se izlaskom žena iz tradicionalnih uloga u javni prostor otvara mogućnost redefiniranja društvene moći, pa tako i moći da se kroji granica privatnog i javnog.