Detalji predmeta

• Stanje Polovno
• Kulturno dobro Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine

Ž. O. Dačić: S Bregalnice i Vardara. Beleške iz našeg poslednjeg rata. U Beogradu, izdanje uredništva Narodnih Novina, 1913. Cena 1 dinar. Na dušak pročitao sam ovu snažnu Dačićevu knjigu. Koliko uspomena, tuge, i koliko zapretane ljubavi probudile su u mojoj duši ove jednostavne, iskrene bilješke, — pa opet tako jake i upečatljive. Dačic je priznati narodni pisac — poznat po svojim pričama, još poznatiji po svome neumornome radu u korist svoga naroda. On je srećan covjek, našao je svoj put — našao ga je i ne može da skrene sa toga svoga pravoga puta. A zar ima smisla ovaj naš život, ako nije namijenjen jednoj velikoj ideji? Ta nas ideja, kao svjetlost, vodi kroz trnje smiješne i glupe svakidašnjice. „A zašto brate! zar i ovo nisu ljudi?" — odgovora srpski vojnik, stražar pun saucešca i dobrote onima, te mu prigovoriše što pruža čuturicu svježe vode, ožednjelu bugarskome zarobljeniku, svom ljutom dušmaninu. — Kako je prostrana i velika narodna duša, koliko razumijevanje i opraštanje! Čitava knjiga napisana je prostim neizvještačenim stilom. Sva je zadahnuta jednim toplim tonom punim ljubavi i samilosti; tužnim, dirljivim, a opet, tako jakim i utješljivim. Ova knjiga najbolji je dokaz čiste ljubavi prema svojoj krvi i bez fraza i bez zapjevke i bez grčeva. „U čeljustima smrti" i „Na rastanku sa onim svetim humkama", dvije su glave ove knjige, pod koje bi se moglo, sa ponosom, da potpiše najvrsnije naše pero. To nisu novinarski članci, to su dvije odjelite, izrazite umjetničke stvari, koje u dušu diraju i u njoj ostaju. „U čeljustima smrti" (Sećanje na pok. dr. Boška Petrovića) nižu se reči o koleričnoj zarazi što kao ljetni požar, na njivi, hara gordi cvijet srpske mladosti. „Sad je u putu do Štipa umrlo devetero njih!" Ili: „Noćas je umrlo sto sedam! Ili: „Nema više bolničara! Od šesnaest dvanaest ih je noćas palo. Kako te gole riječi teško padaju na dušu! I sve tako redom, nekim čudnim pregaranjem, snažnom vjerom i izrazitom plastikom, priča se o žrtvama božjega biča i — ne očajava se. Smrt Petrovićeva tek je u zadu sa nekoliko riječi spomenuta. A tako i mora da bude: što znači ta jedna smrt prema smrti hiljada njih poznatih i nepoznatih . . . I što je to jedna smrt prema uskrsnuću i spasu jednoga naroda? „Na rastanku sa onim svetim humkama" je pjesma sjećanja, boli i — života. Čista i prostodušna pjesma, kao svi veliki događaji i sve velike istine. Pred oči dolaze nevjerovatno jasne vizije: „Eto ovde je pao Kosta Mihajlović", „Onde na visoravni sahranjen je Milan Vasić", „Onde su grobovi nepoznatih". Bože moj, koliko tuge, boli, pregaranja . . . I meni dolaze pred oci mirne palanke, pitoma sela, dubrave, rijeke, oštra besjeda što kao mač siječe . . . I sve je to ostalo na svome mjestu, sve će da oživi... A oni?... Ja sam ih gledao kako u prenapunjenim vozovima, načičkani na prozore, na vrata, svojim dubokim očima gledaju sela, polja, mašu rukama i pjevajući žure se u — smrt . . . „Umrli su da večito žive". A sada gledam pusti prostor i puteljke što vijugaju oko tih svijetlih grobova i stope — široke stope njihovih živih drugova. A snijeg lagano, tiho pada i pokriva ih ... čisti, djevičanski snijeg, jedini dostojan smrtni pokrov: „Zbogom, o vi, sveti grobovi naši!
Komentar: Ivo Ćipiko

1913., meki povez, 91 strana, par podvlačenja, par potpisa.