Detalji predmeta

• Stanje Polovno
• Kulturno dobro Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine

Cena knjige bitno smanjena
Povez . tvrd
Broj strana 162
Stanje mrljice na koricama , zacepljena 103 strana inače knjiga u dobrom stanju
Format 29 cm
Božo Đaja (Gjaja) (1850.-1914.)
Đivo Bašić
Viši kustos, Pomorski muzej Dubrovnik
U Slanskom primorju
blizu Dubrovnika Gjaja
se izgovara kao “Džaja”,
a pripadnici današnjeg
roda Gjaja vjerojatno
su u početku imali
prezime Điljat (Giliat).
Prema istraživanjima
dr. Nenada Vekarića,
prezime Gjaja preuzeo je
Andrija Ivanov Ivanović
(rođen oko 1734.) nakon
što se oženio kćerkom
Marka Gjaje (Marijom), pa je on zajednički predak svih
Gjaja u mjestu Mravinci (Slansko primorje), Dubrovniku i
Beogradu. Sinovi sina mu Ivana (drugim riječima, unuci
Marko, Andrija i Ivan) rodonačelnici su triju ogranaka
Gjaja: Gjaje-Markezići, Gjaje u selu Mravinci i Gjaje u
Dubrovniku (i Beogradu). Suprotno tomu tvrdi se da
su dubrovački Gjaje (beogradski Đaje) podrijetlom iz
Golije, te da su se (početkom XVII. stoljeća) preselili u
Risan, Kotor i Herceg Novi, pa tek onda u Dubrovnik.
Međutim, teze o podrijetlu iz Golije nema u beogradskih
Gjaja, te su priznavali i poznavali korijene u selu
Mravinci. Sveučilišni blog prof. dr. Ivan Gjaja u pismu
(1969.) je napisao da su Džaje starinom iz Konjica, pa
su zbog poturčivanja krenuli put Rame (njih dvojica), te
jedan put Dubrovnika.1
Ponekad se, treba pripomenuti,
zamjena glasa “dž” glasom “ž” (izgovor “ž” umjesto
“dž”) odražava i u prezimenima: Džaja i Žaja.2
Dubrovački pomorski kapetan i književnik
(Dubrovnik, 24. V. 1850.- Beč, 6. X. 1914. Božo (Božidar)
- Doro (Dorotheo) Đaja [Gjaja] rodio se u Dubrovniku;
otac mu je bio Ivo (trgovac) i majka rođ. Grgurević. Bilo
ih je petero djece. Kad mu je bilo 16 godina, pošao
je na more i plovio ukupno 24 godine. Tijekom jednog
1 Antun Golušić, Rodovi Slanskog primorja, Posebna izdanja, Prilozi
povijesti stanovništva Dubrovnika i okolice, knj. 2, Zavod za povijesne
znanosti HAZU u Dubrovniku, Dubrovnik, 1991, str. 170, 172-173.
2 Petar Šimunović, Hrvatska prezimena. Podrijetlo, značenje, rasprostranjenost, Golden marketing, Zagreb, 1995, str. 149, 166.
putovanja došao je u Le Havre (Francuska) i upoznao
mladu prodavačicu, koju je i oženio. Mlada žena ostaje
u Le Havreu, a on nastavlja plovidbu. U Le Havreu su
mu se rodila dva sina. Obitelj prelazi 1890. živjeti u
Beograd, gdje mu je u ono vrijeme boravio i brat Ivan
kao ministar (Ivan je završio studije u Beču). Boža
Đaju imenuju zapovjednikom broda “Deligrad”, koji je
plovio iz Italije, i na toj je dužnosti do 1907., kad je zbog
začepljenja srčane aorte prestao ploviti (po liječničkom
savjetu). Pisao je svoje književne uratke dok je bio
zapovjednik na tom srpskom putničkom parobrodu.3
Prvu knjigu, Mali izdaje 1902. godine, a 1904. knjigu
Mladić.
Tijekom boravka u Dubrovniku, Božo upoznaje
Bečanku i s njom se oženi 1902. godine.
Zajedno s obitelji 1907. seli se on u Beč i ostaje
tamo sve do smrti u Hinterbrilu kod Beča 1914. godine.
Pokopan je u Beču na Središnjem groblju. Ljetovao je
na jezerima i planinama, ali je uvijek tugovao za svojim
Dubrovnikom. Nakon prve dvije knjige nastavio je s
izdavanjem (četvrta knjiga Nostromo, peta Kapetan,
šesta Starost ostale su u rukopisu). Iako bez školske
naobrazbe, imao je velik talent, pa je knjige iz Beča slao
u rukopisu na korekturu bratu Ivanu. Izdao je Pomorske
pripovijetke na talijanskom jeziku (D. Giaja, L’eco delle
onde /”Eho talasa”, “Odjek valova”/, Stabilimento
Tipografico dello Stato, Belgrado, 1908, str. 187).
U rukopisu je ostala i drama iz života dubrovačkog
plemstva.
Nakon prestanka rada nije dobio mirovinu. Za
vrijeme boravka u Beogradu nije bio baš u milosti.4
Ondašnja “Jadranska straža” u Splitu odbila je
tiskati rukopise Boža Đaje, te su vraćeni dr. Ivanu Đaji
(zbog II. svjetskog rata). Inače, Božo Đaja počeo je
ploviti, kako je već rečeno, kao 16-godišnjak kada se
ukrcao u Trstu na brod svojega strica (zapovjednika),
koji se prema njemu (“malome od palube”) ponašao
3
Josip Luetić, Članak “Đaja, Božo (Doro)”, Pomorska enciklopedija,
2, (Ch-HY), JLZ, Zagreb, 1975, str. 311.
4
Po sjećanju gđe Olge Begović, kćeri kap. Gjaje.
PRONICANJE U PROŠLOST
238 “Naše more” 56(5-6)/2009. ISSN 0469-6255 (237-240)
dosta strogo. Od Pomorske uprave u Trstu dobio
je službenu svjedodžbu o postanku poručnikom
trgovačke mornarice (9. IX. 1874.)5
, te kapetanom
duge plovidbe (15. V. 1878.)6
, dok je pomorsku školu
završio u Dubrovniku. Godine 1880. spominje se kao
zapovjednik dubrovačkog barka “Srećna P.” (izgrađen u
Rijeci 1871., nosivost od 565 t).7
I slikar Vlaho Bukovac
bio je 1872. godine zajedno s Božom Đajom na brodu
“Osmi dubrovački” Dubrovačkog pomorskog društva
tijekom putovanja iz Liverpoola put Carigrada, Bukovac
je bio ogorčen na mrzovoljnog kap. Antuna Kravića jer
mu kao 16-godišnjaku nije dao spavati više od 4-6 sati
dnevno. U nekakvim nesretnim okolnostima upao je u
štivu duboku 8 m, i dobro je ozlijedio glavu. “Kapetan”
(poručnik) Đaja poslije je ispričao Bukovcu da je imao
“isplažen jezik na stranu kao kozle, kad ga zakolju”, pa
su mnogi mislili da će umrijeti.8
Poručnik Doroteo Đaja popisao je stvari Vlaha
Bukovca smještene u jednom sanduku i vreći, gdje su,
uz sortirano rublje i odjevne predmete, bile i dvije kutije
boja.
Kap. Antun Kravić je vrijeđao i klevetao (u pismima)
poručnike Saitza, Đaju i Krekića, pa čak i upravu
Dubrovačkog pomorskog društva, te je imao nakanu
da kao poručnika na “Osmom dubrovačkom” postaviti
svojega brata. Kakogod, Bukovac9
se oporavio i
poslije je imao buran život slikara, a Božo Đaja onaj
pomorskoga časnika.
U francusku luku Honfleur prispio je Božo brodom
natovarenim žitom na Novu godinu 1881. U Dubrovniku
je brod predao brodovlasnicima (Grguru i Ivanu
Grgureviću i dr.). Ostao je živjeti u Le Havreu, gdje mu
je punica imala manufakturnu radnju. Nakon prijekida s
njom, nastavlja bezuspješno s poslom kao pomorsko5
Annuario marittimo per l’anno 1875, XXV. Annata, Stabilimento letterario artistico (Julius Ohswaldt), Trieste, 1875, str. 219. Tu se zapravo
radi o str. 216, ali je tiskarskom omaškom zapisana str. 219.
6 Annuario marittimo per l’anno 1879, XXIX. Annata, Stabilimento letterario artistico (Julius Ohswaldt), Trieste, 1879, tab. CXXVI. Na tab.
CXXVIII. spominju se “novopečeni” poručnici trgovačke mornarice
Marko (Andrije) Đaja iz Mravince (brevet od 19. III. 1878.) i Tomo (pok.
Ivana) Đaja iz Dubrovnika (brevet od 22. III. 1878.). 7
“Giaja Doroteo” spominje se službeno tek 1880. kao kapetan tog
broda: Vidi: Annuario marittimo per l’anno 1880, XXX Annata, Tipografia del Lloyd Austro-Ung. Editrice, Trieste, 1880, tab. LIX.
8
Vlaho Bukovac, Moj život (Za štampu priredio Božo Lovrić), Izdanje
“Književnog Juga”, Tisak Nadbiskupske tiskare u Zagrebu, Zagreb,
[1919], str. 43, 48, 50. Vidi također novije izdanje: Vlaho Bukovac, Moj
život (Životopisni roman), Za tisak pripremio i uredio Darko Sagrak, 3.
potpuno izmijenjeno izd., Naklada Darko Sagrak, Zagreb, 2003, str.
56, 59, 61. Drugo izdanje (Matica hrvatska - Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb) iz 1992. godine pretisak je priređivača Lovrića, a knjigu
je (ponešto opsežniju) tiskala i Srpska književna zadruga (Beograd,
1925) u redakciji Marka Cara. (Ibid., str. 11, 15.)
9 Bruno Moravec, “Pomorski život kadeta Vlaha Fagioni”, Naše more,
god. II, br. 5, Dubrovnik, 1955, str. 290. Biagio Fagioni kroatizirao je
svoje ime u Vlaho Bukovac, na što ga je nagovorio Medo Pucić, malo
prije odlaska u Pariz 1877. (Ibid., str. 287, bilj. 4.)
trgovački posrednik. Potom je kupio bark “Nicolò G.”
(ex francuski “Mincio”, izgrađen 1859. u talijanskoj
Voltri, nosivost od 309 t).10 Brod nakrcan ugljenom
plovio je 1887. prema zapadnoj Africi i San Paolu di
Loanda, te prema Antilima, odakle je od Haitija krenuo
nakrcan put Engleske (u Glasgowu prelazi 19. VII.
1888. u ruke engleskih brodovlasnika). Kap. Božo Đaja
namjeravo se iz Le Havrea iseliti u Južnu Ameriku, jer su
tu već uspješno poslovala braća Mihanovići u Buenos
Airesu. Ipak, na bratov poziv pošao je u Srbiju. Kako
je već rečeno u ožujku 1890. postao je zapovjednik
broda “Deligrad”, kojim je nekad upravljao iskusni
kap. Marko Đurić. Taj je remorker bio preuređen u
putnički parobrod, koji je iz državnoga vlasništva ušao
u sastav dioničkog poduzeća “Prvo kraljevsko srpsko
parobrodarsko društvo” (ili, kraće, “Srpsko brodarsko
društvo”). Iz Srbije odlazi Đaja 1906. u Beč “zbog
jednog težeg službenog sukoba”. Pod pseudonimom
“Pomorac” napisao je i djelo Na ratnim brodovima (Iz
mornarskog života, prijevod s francuskoga, Štamparija
Jovana Puljo, Zemun, 1901, 110 str.).11
Božo - Doro Đaja bio je 70-ih godina XIX. stoljeća u
Burmi, i svoje je uspomene o tom putovanju zabilježio u
knjizi Naši pomorci, III., koju je izdala Kolarčeva zadužbina
1909. godine. Opisuje kako se na jedrenjak “Rebeka”
ukrcavala riža u Bazenu na Iravadi. U ono vrijeme obale
te rijeke obilovale su tigrovima i krokodilima, koje naši
pomorci iz čamca nisu promatrali bez straha. Pisac
između ostaloga iznosi u taj svojoj knjizi: “Englezi
zagospodariše 1826. godine burmanskim obalama,
i od tada ova država nema izlaza na more. Engleska
Burma je vrlo bogata rižom, koja raste pored rijeka, i
prostranim šumama skupocjenog drveća, koje pokriva
brda i uzvišice [uzvisine]. Ova engleska naseobina
broji preko 2 milijuna stanovnika. Njome upravlja viceguverner koji ovisi o vladi u Calcutti. Engleski Burmezi
neprekidno su u vezi sa svojom slobodnom braćom
i ne gube nadu da će se osloboditi od Engleza. U
cijeloj britanskoj Indiji ni jedno pleme ne žali toliko za
izgubljenom slobodom kao Burmezi.” To je, vjerojatno,
prvo očitovanje naših ljudi o burmanskom narodu.12
Božidar Božo Đaja za prijatelje je bio „kap.
Doro“. Ukupno je 12 godina plovio na jedrenjacima
i napredovao je od “maloga” do zapovjednika. U
brodarskom “Glasniku” zabilježeno je da je bio prvi
10 Annuario marittimo per l’anno 1888, XXXVIII Annata, Tipografia del
Lloyd Austro-Ung. Editrice, Trieste, 1888, tab. LX-LXI.
11 Ignjatije Zloković, “Jedan zaboravljeni pom

--- 25.06. 10:35 prodavac je promenio načine slanja ---