Detalji predmeta

• Stanje Kolekcionarski primerak

Pustinja Nevade, ljeto 1950. Mister No prevozi automobil bogatog vlasnika sa zapadne na istočnu obalu. Međutim, slučajno će se naći usred pljačke furgona s novcem, koju izvodi skupina razočaranih ratnih veterana. A jedan od njih prilično nalikuje na našeg junaka...

Daleko, još dalje od Meksika... u Brazil... ondje ima beskrajnih plaža... velikih prašuma... prekrasnih žena... u Brazilu... čovjek zaista može biti... slobodan!

Mister No je vjerojatno u Bonelliju junak s najviše priča o prošlosti. Dok su takve priče kod drugih junaka rijetke i samim time kultne među čitateljstvom, kod pilota se čini kao da svako malo saznajemo nešto o njegovoj prošlosti. To je vjerojatno zato sto smještanje priča u njegovu mladost omogućava scenaristima promjenu žanra, za razliku od drugih likova - Texova mladost je i dalje vestern, a Zagorova pustolovina, dok Mister No, zahvaljujući povijesnome razdoblju u koje je smješten (sredina prošloga stoljeća) u takvim epizodama postaje nekada gangsterski (Bilo jednom u New Yorku), ali najčešće ratni strip (Vazdušni gusar, Ratni zarobljenik itd.) tako da su epizode toga tipa uvijek osvježenje u serijalu.

Mignacco nam je u ovome specijalcu odlučio objasniti važan događaj u biografiji našega junaka - kako je Amerikanac Jerry Drake odlučio ostatak života provesti u Amazoniji, kao i objasniti nam kako je naš omiljeni pilot dobio jaknu po kojoj nam je prepoznatljiv. Ovo je zapravo teška scenaristička pogreška, na koju sam osobno zažmirio zato što je epizoda sve u svemu vrlo dobra. Naime, u ovoj epizodi je objašnjeno otkud Mister Nou majica koju je nosio u mnogim epizodama, međutim i površni pratitelji serijala znaju da je on originalno nosio drugačiju odjeću (pilotsku jaknu i košulju) i da se tek kasnije, kako je Diso postajao glavni crtač, počeo pojavljivati u majici po kojoj je nama mlađim čitateljima najpoznatiji. Stoga je nemoguće da je jos prije preseljenja u Brazil počeo njegovati takav styling, ali dobro, potrošio sam već i previše prostora na jedan relativno nebitan detalj, koji ne narušava ukupnu kvalitetu epizode.

Mignacca se često označava kao grobara Mister Noa. Činjenica jest da je razdoblje u kojemu je on bio glavni scenarist serijala bitno slabije od prethodnoga, ali isto tako treba priznati da je Mignacco (i ostali scenaristi koji su pisali Mister Noa u 90-ima) imao veoma težak zadatak - nastaviti serijal na kojemu su dubok trag ostavila tri možda i najbolja autora koji su pisali za Bonelli - Nollita, Sclavi i Castelli. Mignacco nažalost nije bio dorastao zadatak. On je pouzdan scenarist, koji će nam uglavnom pružiti mediokritetne priče, one za popunjavanje prostora, ali ne i autor koji će nositi serijal. Rijetke su njegove iznadprosječne priče, one koje biste preporučili i nekome tko baš i nije ljubitelj Mister Noa, ali ova je srećom jedna od tih.

Kao i sve ostale priče o Jerryjevoj prošlosti, i ova je u formi uokvirene priče - narator nam prepričava događaj. Međutim, ovdje to nije, kao sto je obično slučaj, Mister No koji događaje prepričava svojim prijateljima. Ova je priča ispričana iz kuta jednoga drugoga Mister Noa, mladića koji, noseći nadimak koji nam je tako poznat i drag, besmisleno pogiba u paklu Korejskoga rata, te nam priča o tome kako je uopće odlučio sudjelovati u besmislenoj klaonici koja mu se tada činila kao skraćena verzija Drugog svjetskog rata.

"Naš" Mister No u ovoj epizodi zapravo ni nije glavni lik - on je ovdje većinu vremena ostavljen po strani, samo kao promatrač tragedije, koju nije u stanju spriječiti. Glavni je lik zapravo Jonathan Eden, naslovni bezimeni vojnik, čovjek koji i fizičkim izgledom (izgleda gotovo jednako kao Jerry samo što ima plavu kosu) ali i životnim putem (razočarani veteran Drugog svjetskog rata) podsjeća na našega junaka. Jonathan je Jerryjev alter ego, djeluje kao neka druga verzija našega junaka, njegov "zli blizanac" koji je odabrao put zločina. Jonathan se borio u ratu, mislio je da će zbog svojega herojstva kada se vrati biti slavljen, a dočekao ga je svijet koji svoje junake jednostavno ne cijeni. Iz očaja, zajedno s prijateljima koji se nalaze u sličnoj situaciji kao i on, odluči se za svoju prvu (i posljednju) pljačku. Novac "zarađen" na ovaj način Jonathan je htio potrošiti u posljednjemu mjestu na svijetu za slobodnoga čovjeka, Brazilu. I upravo zahvaljujući Jonathanu, Jerry se Drake odlučio nastaniti u Manausu, te je ovo zapravo priča u kojoj konačno doznajemo povod njegova preseljenja u brazilsku džunglu.

Osim lika Jonathana Edena, koji dominira pričom, Mignacco nam je podario i još nekoliko dobro oslikanih karaktera u sporednim rolama. Pamela je tinejdžerka koja se slučajno nađe u središtu drame nakon što postane Jonathanovim taocem (i počne iskazivati simptome Stockholmskog sindroma - ipak Jonathan sliči Jerryju, što znači da je privlačan damama! ). Njezin brat Oliver, narator ove epizode, mladić je pun ideala, jos neotrovan cinizmom svijeta koji ga okružuje, otprilike kao što je Mister No bio prije odlaska u Leteće tigrove. Šerifica je Wayne zgodna dosjetka (žena šerif na Divljem zapadu), iako teško da je 1950. to mogao biti slučaj. Kao pravi negativci prikazani su zaposlenici tvrtke koja osigurava pošiljku novca, to su beskrupulozni tipovi koji ne prezaju ni od čega.

U sklopu antiratne poruke kojom je protkana ova priča, Mignacco je "ubacio" i svoju kritiku nuklearnoga naoružanja, što je još jedan plus za njega. Zapravo, stječe se dojam da je upravo spoznaja da američka vlada provodi opasne pokuse toliko blizu svoga stanovništva, kao i njihov pokušaj "podmićivanja" naredničkim činom i vojnim odlikovanjima bila onaj okidač koji je Mister Nou trebao da donese konačnu odluku o napuštanju rodne grude i odlasku u Brazil. Naš pravednik jednostavno nije mogao nastaviti živjeti u državi koja se prema svojim ljudima ponaša tako prijetvorno.

Braća su di Vitto zadužena za crtež ovoga specijalca. Šteta, jer mislim da je ova odlična priča zaslužila bolje od njihovoga prosječnoga crteža, koji ničime ne impresionira, ali nije niti toliko loš da smeta. Disove naslovnice mi se nikada nisu posebno sviđale, tako ni ova, ali to je ionako daleko najmanje bitan segment stripa.

- Selim na jug. Poput ptica selica zimi... ova se zemlja izmijenila! Ne želim više ovdje živjeti!
- Kamo ćete?
- U Brazil. Preporučio mi ga je prijatelj. Kaže da je to jedno od posljednjih mjesta na svijetu za SLOBODNOG ČOVJEKA.