Detalji predmeta

• Stanje Polovno

Autor: Maruševski, Olga
Izdavač: Društvo povjesnicara umjetnosti SR Hrvatske, Zagreb
Godina izdanja: 1986

Dimenzije: 20,00 x 24,50 cm.
Opseg: 262 stranice.
Uvez: tvrdi, plastificirani.

Izgradnja i obnova obrazovnih, kulturnih i umjetničkih objekata u Hrvatskoj.

S crno-bijelim fotografijama u tekstu.

Iz uvoda:
O Isi Kršnjaviju pisali su mnogi, s gnjevom, porugom ili tolerantno, no svi odreda obuzeti njegovom ličnošću, njegovim stilom života i rada što doista nije ni čudno - ali ga gotovo nitko kasnije nije promatrao u duhovnoj atmosferi njegova doba, pa da utvrdi kako je Kršnjavi protagonist jedne epohe koja je upravo takve ljude zahtijevala. Bez Strossmayera nezamisliv, nakon Mažuranića istom moguć, a za Khuenove ere drukčiji nije mogao ni biti - pravi čovjek u pravo vrijeme.

Аутор - особа Maruševski, Olga
Наслов Iso Kršnjavi kao graditelj : izgradnja i obnova obrazovnih, kulturnih i umjetničkih objekata u Hrvatskoj / Olga Maruševski ; [prijevod na njemački Doris Baričević ; izrada "kazala" Božena Šurina]
Врста грађе књига
Језик хрватски
Година 1986
Издавање и производња Zagreb : Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske, 1986 (Samobor : "Antun Gustav Matoš")
Физички опис 262 str. : ilustr. ; 25 cm
Други аутори - особа Baričević, Doris
Šurina, Božena
Збирка Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske ; ǂknj. ǂ37
ISBN (Karton)
Напомене Tiraž 2.000
Napomene i bibliografske reference uz tekst
Bibliografija: str. 252-255
Rezime na nem. jeziku
Registar.
Предметне одреднице Кршњави, Изидор, 1845-1927
Архитектура – Хрватска
Споменици културе – Хрватска
УДК 72.071:929 Kršnjavi I.
72(497.5)
725.945(497.5)
COBISS.SR-ID 31363847

Izidor Kršnjavi
Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigacijuIdi na pretragu

Bukovčev portret Isidora Kršnjavog
Izidor Kršnjavi ili Isidor Kršnjavi (Našice, 22. april 1845. - Zagreb, 3. februar 1927.), hrvatski slikar, historičar umjetnosti, književnik i političar.


Sadržaj/Садржај
1 Školovanje
2 Karijera
3 Novine Srbobran o Isidoru Kršnjavom
4 Reference
Školovanje
Pohađao je gimnaziju na plemićkom konviktu u Zagrebu i gimnaziju u Vinkovcima koju je završio 1863. godine. Prvo likovno obrazovanje dobiva u Osijeku, a zatim u Beču studira historiju i historiju umjetnosti. U vrijeme dok je studirao pisao je u hrvatskim časopisima filozofsko-estetske članke. Kao stipendista studirao je slikarstvo na akademiji u Münchenu, a zatim od 1872. do 1877. boravi u Italiji studirajući i kopirajući stare majstore.

Karijera
Posredovanjem Strossmayera postaje profesor historije umjetnosti i arheologije na zagrebačkom Sveučilištu. Već sljedeće godine daje poticaj za osnivanje Društva umjetnosti kojem je više godina bio tajnik i ideolog, a bio je prvi direktor Strossmayerove galerije slika. Pod upravom Društva, u saradnji s Bolleom, osniva Obrtnu školu i Obrtni muzej (Muzej za umjetnost i obrt). Zaslužan je i za hrvatsku izložbu u Budimpešti. Postavio je i Strossmayerovu zbirku u palači Akademije znanosti i umjetnosti i postao je direktor galerije.

Godine 1884. dolazi u sukob sa Strossmayerom i njegovim pristalicama i ulazi u mađaronsku Narodnu stranku putem koje je izabran za narodnog zastupnika. Od 1887. do 1891. studira pravo, postaje predstojnik Odjela za bogoštovlje u Khuenovoj vladi, a 1897. vraća se na Sveučilište. Kasnije je pristupio Čistoj stranci prava. Živo je sudjelovao u izgradnji Zagreba - njegovom su inicijativom izgrađene mnoge bolnice, knjižnice, škole i spomenici, te osnovana brojna društva. Isto tako, financirao je štampanje udžbenika i modernizovao školstvo. Svojim je člancima u zagrebačkoj štampi, te zahvaljujući saradnji najprije s biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom, a zatim s arhitektom Hermanom Bolléom odigrao ključnu ulogu u pojavi historicizma u hrvatskoj arhitekturi. Trajni spomenici njegovih nastojanja na polju kulturne politike su palača nekadašnjeg Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj 9 u Zagrebu, Školski forum na današnjem Rooseveltovom trgu, kao i brojne škole i crkve sagrađene ili obnovljene po cijeloj Hrvatskoj i Slavoniji.

Slikarstvom se bavio u ranoj mladosti i nakon Prvog svjetskog rata. Kao likovni kritičar Kršnjavi je aprioričan s jakim sklonostima prema estetiziranju, historicizmu i tradicionalnosti. 1925. godine objavio je roman Božji vitez, a 1926. i njegov nastavak, Božji sirotan. Preveo je i Danteovu Božanstvenu komediju, a taj je prijevod i sam ilustrirovao. Također je pisao i pjesme, koje su bile objavljivane u savremenim časopisima, putopise i memoare. [1]

Novine Srbobran o Isidoru Kršnjavom
Zagrebački Srbobran je pisao o njegovom predavanju u frankovačkoj čitaonici 1909. godine. Novine ga nazivaju bivšim unionistom, potonjim grosesterajherom i čistim frankovcem, nekadašnjim slobodnim zidarom i tada ultramontancem. Govorio je o pogibeljima za Hrvatsku i Hrvate od okolnih naroda i zaključio: Sasvim je drugačije sa srpskom pogibelji. Srpska je pogibelj najopasnija, ona truje i uništava hrvatsku svijest, ulazi u hrvatsku dušu, pa ruši vjeru u hrvatsku misao, zanos za čisto hrvatsku budućnost, za hrvatsko državno pravo. Raznarođuje Hrvate, da prestanu biti Hrvati, a ne postaju Srbi, nego nešta trećega, odurnoga i gnjusnoga - Slavosrbi! Srpska je pogibelj najopasnija, baš zato što govorimo istim jezikom, pa se tako nebratska državna ideja uvlači nesaznano u hrvatske duše... [2] Iste novine su navele i njegov raniji stav po pitnju Srba. U spisima pokojnog pravoslavnog protojereja Manojla Grbića, pisca znamenitog djela Karlovačko vladičanstvo, je navedena jedna bilješka Isidora Kršnjavog, nakon održane ankete o školskim čitankama, na kojoj je i on bio pozvan: Što bi bilo od nas Hrvata, da nije među nas došlo srpsko pleme, koje je u nas unijelo narodnu poeziju, obnovilo nam tradiciju, podiglo narodni jezik, oživilo narodnu svijest i energiju? List konstatuje njegvu promjenu stava: Danas isti Kršnjavi sastavlja pledoaje dr. tužitelju, koji traži vješala za one ljude, koji su radili ono što je on nekada tako hvalio. [3] Narodni poslanik dr Mile Starčević je na saborskoj sjednici iznio dokaz da je dr Iso Kršnjavi sastavljao pledoaje državnog odvjetnika Milana Akurtija u veleizdajničkom procesu, ako ne sav, a ono bar veliki dio njegov. Iz navedenog se vidjelo da se radilo o aktu političke osvete, jer je vođa političke stranke sastavljao državnom odvjetniku optužbeni govor protiv Srba. [4]

Reference
Kršnjavi, Isidor.
Србобран, бр. 16.. Загреб. 1909.
Србобран, бр. 103., Кршњави и Манојло Грбић. Загреб. 1910.
Србобран, бр. 77., Једна велика сензација. Загреб. 1910.
Kategorije: Rođeni 1845.Umrli 1927.Biografije, NašiceHrvatski slikariHrvatski političari

Izidor Kršnjavi
Prijeđi na navigacijuPrijeđi na pretraživanje

Bukovčev portret Izidora Kršnjavog
Isidor Iso Kršnjavi (Našice, 22. travnja 1845. - Zagreb, 3. veljače 1927.), hrvatski slikar, povjesničar umjetnosti, književnik i političar.


Sadržaj
1 Životopis
2 Djela
3 Galerija
4 Izvori
5 Vanjske poveznice
Životopis
Pohađao je gimnaziju na plemićkom konviktu u Zagrebu i gimnaziju u Vinkovcima koju je završio 1863. godine.[1] Prvu likovnu poduku dobiva u Osijeku, a potom u Beču studira povijest i povijest umjetnosti. Već u vrijeme studija piše u hrvatskim časopisima filozofsko-estetičke članke. Kao stipendist studirao je slikarstvo na akademiji u Münchenu, a potom od 1872. do 1877. boravi u Italiji studirajući i kopirajući stare majstore.[2]

Posredovanjem Strossmayera postaje profesor povijesti umjetnosti i arheologije na zagrebačkom Sveučilištu. Već sljedeće godine daje poticaj za osnivanje Društva umjetnosti kojemu je niz godina tajnik i ideolog, a bio je prvi ravnatelj Strossmayerove galerije slika. Pod upravom Društva, u suradnji s Bolleom, osniva Obrtnu školu i Obrtni muzej (Muzej za umjetnost i obrt). Zaslužan je i za hrvatsku izložbu u Budimpešti. Postavio je i Strossmayerovu zbirku u palači Akademije znanosti i umjetnosti te je postao ravnatelj galerije.

Godine 1884. dolazi u sukob sa Strossmayerom i njegovim pristašama, te ulazi u mađaronsku Narodnu stranku putem koje je izabran za narodnog zastupnika. Od 1887. do 1891. studira pravo, postaje predstojnik Odjela za bogoštovlje u Khuenovoj vladi, a 1897. vraća se na Sveučilište. Kasnije je pristupio Čistoj stranci prava. Živo je sudjelovao u izgradnji Zagreba - njegovom su inicijativom izgrađene mnoge bolnice, knjižnice, škole i spomenici te osnovana brojna društva. Isto tako, financirao je tiskanje udžbenika i modernizirao školstvo.[3] Svojim je člancima u zagrebačkom tisku te zahvaljujući suradnji najprije s biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom,[4] a potom s arhitektom Hermanom Bolléom[5] odigrao ključnu ulogu u pojavi historicizma u hrvatskoj arhitekturi.[6] Trajni spomenici njegovih nastojanja na polju kulturne politike su palača nekadašnjeg Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj 9 u Zagrebu,[7] Školski forum na današnjem Rooseveltovom trgu[8] te brojne škole i crkve sagrađene ili restaurirane po cijeloj Hrvatskoj.

Slikarstvom se bavio u ranoj mladosti i nakon I. svjetskog rata. Kao likovni kritičar Kršnjavi je aprioričan s jakim sklonostima prema estetiziranju, historicizmu i tradicionalnosti. Godine 1925. objavio je roman Božji vitez, a 1926. i njegov nastavak, Božji sirotan. Preveo je i Danteovu Božanstvenu komediju, a taj je prijevod i sam ilustrirao. Također je pisao i pjesme, koje su bile objavljivane u suvremenim časopisima, putopise te memoare.

Zagrebački Srbobran pisao je o njegovom predavanju u frankovačkoj čitaonici 1909. godine. Novine ga nazivaju bivšim unionistom, potonjim grosesterajherom i čistim frankovcem, nekadašnjim slobodnim zidarom i tada ultramontancem. Govorio je o pogibeljima za Hrvatsku i Hrvate od okolnih naroda i zaključio: Sasvim je drugačije sa srpskom pogibelji. Srpska je pogibelj najopasnija, ona truje i uništava hrvatsku svijest, ulazi u hrvatsku dušu, pa ruši vjeru u hrvatsku misao, zanos za čisto hrvatsku budućnost, za hrvatsko državno pravo. Raznarođuje Hrvate, da prestanu biti Hrvati, a n