Detalji predmeta

• Stanje Polovno

Vrlo dobro očuvano, tvrd povez, dopisivanje, korespondencija

Josif Staljin
Iva ovdje. Za ostala značenja, v. Staljin (razvrstavanje).
Josif Staljin
Ио́сиф Виссарио́нович
Джугашвили "Сталин"
Josif Staljin

Generalni sekretar KP Sovjetskog Saveza
Mandat
3. 4. 1922. – 16. 10. 1952.
Prethodnik Vjačeslav Molotov
(kao Odgovorni sekretar)
Nasljednik Georgij Maljenkov (de facto)a
Predsjedavajući Vijeća ministara
Sovjetskog Saveza
Mandat
6. 5. 1941. – 5. 3. 1953.
Prethodnik Vjačeslav Molotov
Nasljednik Georgij Maljenkov
Rođenje 18. 12. 1878.
Gori, Rusko Carstvo
(danas Gruzija)
Smrt 5. 3. 1953.
Moskva, SSSR
(danas Rusija)
Politička stranka KP SSSR
Supruga 1. Jekaterina Svanidze
2. Nadežda Allilujeva
Vjera ateizam
a Nakon Staljinove smrti, Georgij Maljenkov je privremeno bio čelnik Partije jer je u tom trenutku bio njezin najviši živući dužnosnik; Staljinov službeni nasljednik, Nikita Hruščov, preuzeo je čelnu poziciju 14. 9. 1953. godine.
Josif Visarionovič Staljin (pravo prezime Džugašvili) (Gori, 18. decembra 1878. – Moskva, 5. marta 1953.), sovjetski političar i državnik. S titulom generalnog sekretara komunističke partije vladao Sovjetskim Savezom oko 25 godina.

Tokom tog razdoblja ovaj beskrupulozni, ali efikasni organizator, vodeći se vlastitim konceptom stvaranja socijalizma u jednoj zemlji i provodeći industrijalizaciju i kolektivizaciju, pretvara poljoprivrednu državu u industrijsku supersilu. Ova državna transformacija se provodi zajedno s zatvaranjem milijuna ljudi u gulage, a na svom samom početku je proizvela i katastrofalnu glad poznatu pod imenom Holodomor (1932. – 1933.) od koje će preminuti oko 4,000.000 ljudi. Potom će u događaju poznatom pod imenom Velika čistka (1936. – 1939.) strijeljati veliki broj svojih bivših i potencijalnih budućih političkih protivnika i stotine hiljada drugih osoba čime de facto preuzima svu vlast u državi. Ubrzo potom 1939. godine sudjeluje u potpisivanju pakta Ribbentrop-Molotov s Trećim Rajhom čime odgađa ulazak SSSR-a u rat i istovremeno vraća državu na evropske granice iz doba Ruskog Carstva.

Nakon napada Trećeg Rajha na SSSR 1941. godine Staljin predvodi svoju državu do pobjede 1945. godine koju dočekuje na vrhuncu moći, ali istovremeno i kao iscrpljena osoba drastično pogoršanog zdravstvenog stanja. U poratnom razdoblju SSSR postaje jedna od dvije priznate supersile s komunističkim tampon državama između sebe i kapitalističkog svijeta. Tokom poratne obnove dolazi do početka Hladnog rata i izbijanja Korejskog rata kojem se on na početku nije niti protivio, a niti ga podržavao. Staljin umire 5. 3. 1953. kada izbija do tada prikrivena borba za njegovog nasljednika iz koje će kao pobjednik izlazi Nikita Hruščov koji 1956. godine osuđuje svog prethodnika. Više od 60 godina nakon smrti Staljin ostaje vrlo kontroverzna osoba. Dio Rusa uopće nema definiran stav o njemu, drugi dio ga smatra velikim menadžerom i modernizatorom što se od 2008. godine uči u ruskim školama[1] ili ako ništa drugo pobjednikom u ratu[2], a treći i po broju najmanji dio stanovništva smatra ga masovnim ubojicom[1].


Sadržaj/Садржај
1 Djetinjstvo i mladost
2 Revolucionar (1900. – 1917.)
3 Komesar za nacionalnosti (1917. – 1923.)
4 Borba za vlast (1922. – 1930.)
5 Prvi među jednakima (1930. – 1935.)
5.1 Holodomor
5.2 Industrijalizacija
6 Diktator (1936. – 1941.)
6.1 Partijske čistke
6.2 Broj ubijenih
7 Generalisimus
8 Zadnje godine
9 Smrt i nasljednici
10 Staljinizam ili marksizam
11 Pjesnik i čitatelj
12 Porodica
13 Staljin danas
14 Povezano
15 Napomene
16 Izvori
16.1 Bilješke
16.2 Bibliografija
17 Eksterni linkovi
Djetinjstvo i mladost
Staljin sa 16 (lijevo) i 23 godine (desno) Staljin sa 16 (lijevo) i 23 godine (desno)
Staljin sa 16 (lijevo) i 23 godine (desno)
Staljin se rodio 21. 12. 1878. godine u gruzijskom gradu Gori. Njegov otac Visarion Ivanovič je bio stolar, dok mu je majka Jekatarina Geladze bila domaćica koja je povremeno obavljala kućne poslove kod bogatijih gruzijskih porodica. Uz pomoć jedne od tih porodica on će naučiti ruski jezik, a potom možda i dobiti pomoć pri upisu u školu za pravoslavne svećenike. Kako je do upisa u školu došlo u skladu s majčinim željama odnosno protiv onih Visariona Ivanoviča, on će izazvati incident u Goriju nakon čega od strane policije biva izbačen iz grada. Kako je tokom početnog školovanja primjećen potencijal Staljin dobiva stipendiju za školovanje sjemeništu u Goriju gdje će se upisati tokom jeseni 1894. u doba kada je ono već desecima godina bilo poznato kao centar okupljanja i stvaranja gruzijskih revolucionara[3].

Tokom školovanja će upoznati pisca i revolucionara Lada Kechovelija kojeg će potom sam Staljin nazivati svojim učiteljem. Ubrzo će se obojica učlaniti u markističku organizaciju (Kechoveli 1897., Staljin 1898.[4]), a potom 1899. godine Staljin biva izbačen iz sjemeništa. Razlozi za izbacivanje su ostali nejasni pošto je s jedne strane sjemenište kao razlog za izbacivanje 29. 5. 1899. spomenulo nepojavljivanje na ispitima[5], dok će Staljin spominjati svoju marksističku aktivnost što nije mogla biti istina s obzirom da je istovremeno dobio potvrdu o uspješno završenoj 5. godini školovanja[6]. Postoji i verzija po kojoj je izbačen zbog nemogućnosti plaćanja školarine[7]. Bez obzira na stvarne razlog izbacivanja, iste 1899. Staljin je uz pomoć tamo stečenog znanja i vlastite sposobnosti postao lokalno poznati pjesnik zahvaljući poeziji koju je napisao 1895. godine[8], uvjereni lamarkist što kasnije dovodi do njegove podrške Trofimu Lisenku[9], te uvjereni marksist.

Revolucionar (1900. – 1917.)

Slike Staljina u policijskom dosjeu 1911. godine
Dolazak budućeg sovjetskog predsjednika Mihaila Kalinjina na Kavkaza dovodi 1900. godine do radikaliziranja tamošnjih marksista koji se organiziranjem štrajkova počinju boriti za popularnost na Kavkazu. Staljin će u tom cilju 1901. dobiti zadatak da pokrene lokalnu marksističku organizaciju u mjestu Batumi gdje godinu dana kasnije izbija veliki štrajk nakon čega on biva uhapšen i protjeran u Sibir. Dok se nalazio u Sibiru unutar ruskih marksista su nastale frakcije Lenjinovih boljševika i Martovljevih menjševika s tim da će prevlast u cjelokupnom Ruskom Carstvu imati prvi, a u Gruziji koja je ruska pokrajina ovi drugi. Staljin koji se vraća u Gruziju 1904. godine dava svoju lojalnost boljševicima čime postaje jedan od njihovih najvažnijih članova partije na tom području. Tokom 1904. godine on organizira uspješni štrajk u gradu Bakuu, a iduće godine izlazi njegovo prvo političko djelo "Kratko o neslaganju u partiji". On istovremeno na području Gruzije koja je kao i cijelo Rusko Carstvo potreseno Prvom ruskom revolucijom vodi boljševičku paravojnu organizaciju koja se bavi napadom na policiju i pljačkama. Veliki dio tamo opljačkanog novca Staljin je slao Lenjinu što dovodi do porasta njegovog značaja u boljševičkoj frakciji i potom organizacije velike pljačke banke u Tbilisiju 1907. tokom koje je ubijeno 40 ljudi[8] i ukradeno oko 3,400.000 USD u današnjem novcu.

Lenjin će o tadašnjem Staljinu reći da je on baš čovjek kakav mu je potreban[8], a to će i dokazati pozivajući Staljina na okupljanja najvažnijih ruskih marksista 1904., 1905. i 1907. godine. Nakon službenog raspada markističke Ruske socijal-demokratske radničke partije 1912. na boljševike i menjševike i potom hapšenja velikog broja prvih, Staljin biva postavljen u centralni komitet boljševičke partije i za glavnog urednika časopisa Pravda koji se izdaje u Petrogradu. Naredne 1913. godine Staljin će na zahtjev Lenjina napisati političko djelo "Marksizam i nacionalno pitanje" koje će potencijalno biti vezano s kasnijim njegovim postavljanjem za ministra. Tokom svoje revolucionarne karijere Staljin biva više puta uhapšen od strane ruske policije i gotovo uvijek uspijeva vrlo brzo pobjeći iz Sibira natrag u Gruziju ili Petrograd. Nakon vremenski posljednjeg hapšenja 1913. on se prema svemu sudeći miri sa sudbinom i ne uspijeva ili ne želi pobjeći, tako da u Sibiru zasniva porodicu[10].

Komesar za nacionalnosti (1917. – 1923.)

Grupa sudionika 8. kongresa Ruske komunističke partije 1919. sa Staljinom, Lenjinom i Kalinjinom u sredini
U pripremi Oktobarske revolucije i njenom samom organiziranju, Staljin će odigrati manju ulogu prije svega kao urednik Pravde, časopisa boljševičke partije. Nakon uspjeha revolucije, glavne teze njegovog djela "Marksizam i nacionalno pitanje" postaju sastavni dio prvog sovjetskog ustava, a on sam biva postavljen na položaj narodnog komesara za nacionalnosti. Tokom Ruskog građanskog rata i potom onog s Poljskom, Staljin obnavlja prijateljstvo s Vorošilovom odnosno neprijateljstvo s Trockim, te u vojsci stvara tzv. grupu iz Caricina koja će ga kasnije podržavati u političkom osvajanju vlasti. Njegova politička pozicija tokom četri godine obavljanja ministarskih i vojnih dužnosti bila je populistička za današnje standarde. Kao i većina boljševika protivio se korištenju carskih oficira pri zapovjedanju vojnim trupama što je Trocki podržavao, a potom se usprotivio i upotrebi vojske protiv nezadovoljnih radnika što je Trocki zahtijevao.

U pogledu nacionalnog pitanja Staljin nije izbjegavao niti sukob s Lenjinom protivljeći se davanju samostalnosti nacijama unutar bivšeg Ruskog Carstva. Po njegovom često javno kazanom mišljenju, nacije dotadašnje ruske države su se dijelile u tri skupine. U prvoj su Poljaci i Finci koji su bili u nekoj vrsti unije s Ruskim Carstvom pa imaju pravo na nezavisnost. Članovi druge skupine su bili prije svega Ukrajinci i Bjelorusi, ali i drugi kao npr. Tatari koji su činili temelje ruske države, pa stoga nisu imali pravo na nezavisnost. Zadnju skupinu su činili centralnoazijski narodi i oni s Kavkaza koji su po njemu bili previše zaostali da bi imali vlastitu državu[11]. Iako se po pitanju ovih zadnjih našao u sukobu s Lenjinom, njegovo razmišljanje bilo je podržano od većine prije svega ruskih boljševika.

Do vrhunca tih razlika u razmišljanju između Lenjina kao vođe revolucije i Staljina kao