Detalji predmeta

• Stanje Polovno

Na više od tri stotine stranica Stipe Botica utemeljeno a piše o Kačićevu životu i djelu u hrvatskoj kulturnoj povijesti, novim pogledima na djelo Andrije Kačića Miošića, načelima Kačićeva rada, motivskom rasponu djela, recepciji u inozemstvu, i njegovu kvalitetnom prinosu hrvatskoj književnoj praksi, te predstavlja novu, interpretaciju Razgovora ugodnog i njegov prinos hrvatskoj književnosti i kulturi.
Monografija ekskluzivno donosi: 90 crteža Kačićevih suvremenika, povijesnih osoba i događaja o kojima je pisao te faksimile 60 naslovnica Kačićevih knjiga objavljenih u nas i u inozemstvu; sažetke na engleskome, njemačkome, ruskome i talijanskom jeziku

ISBN: 9530615779
Izdavač: Školska knjiga d.d.
Područje: Teorija književnosti
Uvez: Tvrdi uvez
SKU: VBZ-6529
Kategorija: Teorija književnosti
Oznaka: monografija
Jezik: Hrvatski
Biblioteka: Školska knjiga
Godina izdanja: 2003

Andrija Kačić Miošić
Prijeđi na navigacijuPrijeđi na pretraživanje
Andrija Kačić Miošić
Andreas Kačić Miošić 1892 Th. Mayerhofer.png
Andrija Kačić Miošić.
Rođenje 17. travnja 1704., Brist kraj Makarske, Hrvatska
Smrt 12. prosinca 1760., Zaostrog, Hrvatska
Zanimanje franjevački svećenik
Nacionalnost Hrvat
Period pisanja 1752. - 1760.
Književni period prosvjetiteljstvo
Važnija djelaSakrij
Elementa peripatheticae juxta mentem subtilissimi doctoris Joannis Duns Scoti, Korabglicza Pisma svetoga i svih vikovah svita dogagiajih poglavitih u dva poglavja razdigliena, Razgovor ugodni naroda slovinskoga
Portal o životopisima
Andrija Kačić Miošić (Brist kraj Makarske, 17. travnja 1704. – Zaostrog, 12. prosinca 1760.), bio je hrvatski pučki pjesnik i fratar, vezan životom uz franjevački samostan u Zaostrogu[1]. Njegova knjiga Razgovor ugodni naroda slovinskoga, iz 1756. godine, jedno je od najvrjednijih djela hrvatske književnosti 18. stoljeća i jedna od najčitanijih i najizdavanijih knjiga hrvatske dopreporodne književnosti uopće.[2]


Sadržaj
1 Životopis
2 Književno stvaralaštvo
3 Razgovor ugodni naroda slovinskoga
4 Korabljica
5 Djela
6 Povezani članci
7 Bilješke
8 Izvori
9 Vanjske poveznice
Životopis
Andrija Kačić Miošić rodio se u Bristu kraj Makarske 1704. godine. Na krštenju je, 17. travnja 1704. godine, dobio ime Antun, a Andrija mu je najvjerojatnije bilo redovničko ime.[2] Od 1751. godine potpisivao se prezimenom Kačić nakon što je u Veneciji ovjerovio svoje obiteljsko stablo koje je sam sastavio a po tom rodoslovlju, vjerodostojnost kojega je dvojbena, njegova bi obitelj trebala pripadati rodu Kačića, odn. Kačićima koji su polovicom 17. stoljeća dobili mletačko plemstvo.[2] Kačić je svoju osnovnu izobrazbu stekao u samostanu u Zaostrogu između 1716. i 1721. godine, pristupivši Franjevačkomu redu 1720. godine.[2] Viši (trogodišnja filozofija) i visoki (četverogodišnja teologija) franjevački studij vjerojatno je polazio u Osijeku a po povratku u Dalmaciju primio je više svećeničke redove: 1727. subđakonat u Šibeniku (1728.), đakonat u Skradinu i prezbiterat u Šibeniku.[2] Od 1730. godine bio je učiteljem u filozofskoj školi u zaostroškom samostanu a od 1735. do 1745. godine predavačem (lector generalis) na Generalnom bogoslovnom učilištu u Šibeniku.[2] Nakon desetogodišnje lektorske službe general Reda dodijelio mu je naslov jubilato de numero, čime je stekao pravo sudjelovanja na zborovima Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja i na sastancima njezine uprave.[2] Od 1745. godine živio je u franjevačkom samostanu u Sumartinu, a od 1750. godine pa do kraja života u Zaostrogu.[2] Po usmenoj tradiciji umro je 1760. godine od upale pluća dobivene u nevrjemenu na Neretvi dok je dvojici siromaha pomagao u prošnji.[2]


Nadgrobna ploča Andriji Kačiću Miošiću unutar Crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u sklopu franjevačkog samostana Sv. Marije u Zaostrogu
U sklopu franjevačkog samostana Sv. Marije u Zaostrogu, iza samog praga glavnog ulaza župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, nalazi se fra Andrijin grob, a na ulazu u grobnicu 1890. godine postavljena je mramorna ploča s posvetom u stihovima fra Gabre Puratića[3]:

POKOJ TEBI STARČE MILOVANE!
KOJI RODU PISMARICU DADE
S KORABLJICOM DA MU VIDA JADE
DOK MU ZORA BOLJEG DANA SVANE
HLADNU PLOČU ŠTO TI KOSTI SKRIVA
HARAN NAROD POBOŽNO CELIVA
+
1760.
Književno stvaralaštvo
Na njega je i njegovo prosvjetiteljsko djelovanje snažan utjecaj imao je Filip Grabovac.[4] Kao toliki drugi, napisao je i on filozofski traktat na latinskome jeziku naslovljen Elementa peripatheticae", radi se o priručniku skolastičke logike (logica minor) napisan prema učenju franjevačkoga teologa i filozofa I. Dunsa. Scota. Priručnik je podijeljen na tri dijela: u prvome, najdužem, raspravlja o pojmu, pri čemu na tragu skotističke filozofije, logiku čvrsto povezuje s gramatikom. U drugim je dijelovima, u kojim više raspravlja o sudu, odnosno argumentaciji i dokazivanju, više slijedio Aristotelovu logiku.[2] U posveti knjige K. M. napomenuo je da ima dogotovljen drugi dio logike, fiziku i metafiziku, no nijedan od tih dijelova ukupnoga onodobnoga studija filozofije na franjevačkim učilištima nije izdao niti su ta djela dosad pronađena u rukopisima.[2] Izdao je i kroniku naslovljenu Korabljica (1760.) u kojoj prenosi dijelove iz drugih autora, pa i Pavla Rittera Vitezovića, ali je trajno mjesto u hrvatskoj književnosti zauzeo knjigom stihova i proze Razgovor ugodni naroda slovinskoga(1756.), najpopularnijom hrvatskom pučkom knjigom: doprla je u malo vremena u sve krajeve Hrvatske i ostala popularnom više od jednoga stoljeća.[5] Odigrala je ključnu ulogu u pobjedi novoštokavskoga narječja kao općehrvatskoga nacionalnoga izraza. Mnogi su je čitatelji držali narodnom pjesmaricom.[6] Stihom narodne pjesme, desetercem, s osloncem na Orbinija i Vitezovića, u njoj se priča i pjeva o povijesti naroda “slovinskoga” od najstarijih vremena do njegovih dana, a slovinstvo mu je od Jadrana do Sjevernog mora, kao i Gunduliću.[6] Njome promiču u svečano-patetičnom hodu poznati junaci slavnih naših obitelji iz vremena borbe s Turcima, a u svojim prezimenjacima čitatelji su “otkrivali” svoje pretke, pa se u svom ponosu i poistovjećivali s njima.[6]

Razgovor ugodni naroda slovinskoga

Ivan Rendić: Spomenik Andriji Kačiću Miošiću u Zagrebu

Ivan Rendić: Spomenik Andriji Kačiću Miošiću u Makarskoj
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Razgovor ugodni naroda slovinskoga
Razgovor ugodni naroda slovinskoga jedno je od najvrjednijih djela hrvatske književnosti XVIII. stoljeća i jedna od najčitanijih i najizdavanijih knjiga hrvatske dopreporodne književnosti.[2] Tiskana je u Veneciji 1756. godine. Djelo sadrži svjetovnopovijesnu tematiku, izmjenjuju se stih i proza. Knjiga je za Kačićeva života doživjela dva izdanja (1756. i 1759. ↓1). Drugo izdanje (1759.), tiskanje kojega je Kačić Miošić osobno nadgledao, znatno je prošireno, sadržava 136 pjesama, a u prvome je bila 41 pjesma.[2] Sve pjesme iz prvoga ušle su u drugo izdanje, a dvadesetak ih je izmijenjeno. Tematski se krugovi knjige nižu kronološki, kao i kompozicija svakoga od njih. U prvim njezinim dijelovima, u kojima se tematizira srednjovjekovna povijest slavenskih naroda, prevladava proza nad stihom. Ondje se nalaze gotovo svi prozni dijelovi koji nemaju stihovani pandan.[2] U drugom je dijelu knjige obratno, Kačić Miošić je usredotočen na kršćansko-turske sukobe, potom sve više na okršaje u Dalmaciji za vrijeme mletačko-turskih ratova u XVII. i XVIII. stoljeću.[2] Čitatelju, odnos s Osmanskim Carstvom prikazuje kao neriješen, kao jedno trajno nestabilno pitanje koje je izvor stalnih sukoba. Međutim Kačić Miošić kod čitatelja ne širi mržnju čak niti prema Turcima, nego i njihove ratnike i vojskovođe prikazuje kao hrabre i inteligentne ljude – ne kao krvožedne demone ili zločince. Kačić Miošić događaje najčešće prikazuje pjesmama. Sudaraju li se sadržajno proza i stih, prozni dijelovi uvijek prethode pjesmama koje, u cijelosti ili dijelom, ponavljaju sadržaj proze ili se na nj nadovezuju.[2] Odnos prema drugim narodima - Srbima, Mađarima, Albancima, Talijanima – prožet je snošljivošću i pozitivnim stavom: taj Kačićev pristup odudara od "prosvjetiteljske" mode 18. stoljeća, kada se nacionalne inteligencije okupljene oko projekata podizanja modernih europskih nacija nadmeću u širenju nacionalističkih pogleda, koji su više nego redovito uključivali sustavnu izgradnju negativnih stereotipa o konkurentskim narodima.

Pri pisanju Razgovora ugodnoga poslužio se narodnim pjesmama; držao je da je čuvanje povijesne uspomene njihova središnja funkcija, što je napisao u predgovoru prvomu izdanju knjige, a svoj je posao vidio upravo u pisanju pjesama po uzoru na narodne, sadržaj kojih bi, sastavljen prema vjerodostojnim izvorima, trebao sadržavati povijesnu istinu. Taj postupak možda najbolje ilustrira "Pisma od grada Zadvarja", koju je u prvom izdanju sastavio onako kako ju je »čuo pivati«, a u drugom ponešto izmijenio »budući istorije štio i drugačije od mudri ljudi razumio«. Čitatelji, ali i književni povjesničari uglavnom su djelo recipirali kao zbirku pjesama. Prvi proučavatelji držali su da je Kačić Miošić samo prikupio narodne pjesme. Od kraja XIX. st., kad se već znalo da je autor svih ili gotovo svih pjesama, povjesničari književnosti nastojali su utvrditi poetičke razlike između njegovih i »pravih narodnih pjesama«. Međutim, zanemarivo je malen dio poznatih zapisa usmene epike nastao prije Razgovora, a golema većina tek nakon druge polovice XIX. stoljeća što, zbog popularnosti Kačićeve knjige, mrsi pitanje pravoga smjera utjecaja. Na kompozicijskoj se razini ipak mogu izdvojiti pjesme kakve poetika usmene epike ne poznaje. Uz one s jedinstvenom fabulom, koje prevladavaju u prvom dijelu i po kompoziciji se često ne razlikuju od usmenih epskih pjesama, napisao je i mnogobrojne pjesme kataloške kompozicije i dominantno pohvalničke funkcije, u kojima se nižu imena likova s kratkim atribucijama i najčešće vrlo jezgrovitim prikazom njihovih junačkih djela. Takve pretežu u drugom dijelu knjige, po